nedjelja, 31. srpnja 2016.

Glasnici Smrti ~ No 31.

Kao i svaki put do sad, bila sam pored njega. Vjerojatno sam se probudila zbog toga što mi je bilo mrvicu hladno (kako i ne bi kad sam samo u kupaćem ležala na plaži). Pojma nisam imala koliko je sati. Šuma koja se nalazila iza bacala je dugu sjenu na nas. Sunce se polako dizalo. Vjerojatno je još uvijek bilo vrlo rano.

Ogledala sam se oko sebe. Oke, nije bilo nikoga.
Pogledala sam Ryana. Kako je samo mirno spavao. Lice mu je bilo tako spokojno.
Polako sam se izmigoljila iz njegova zagrljaja i prošetala kojih desetak metara prema šumi do mjesta gdje sam ostavila svoje stvari. Uzela sam veliki ručnik za plažu te se ogrnula s njim. Sjela sam. Prokopala sam po torbi i uspjela pronaći mobitel. Tri propuštena poziva. Svi su bili od Tie. Pogledala sam koliko je sati, petnaest do pet. odlučila sam joj poslati poruku.
Ne brini za mene. Ostala sam s nekim (!) na plaži do kasno. Nazovem te kad se vratim u apartman. xo
Glasno sam uzdahnula.
Kroz par minuta uopće nisam razmišljala. Samo sam gledala kako valovi polako i nježno dotiču obalu.
Cijela ta idila bila bi odlična da se moj želudac nije oglasio. Postala sam gladna.
Morat ću do apartmana kad – tad, a i ne možemo ovdje ostati cijeli dan. Kao prvo bila sam gladna, a kao drugo, trebao mi je tuš. Kosa mi je bila prepuna soli i pijeska, a ako ostanem sjediti na ovom pijesku prehladit ću se. Brzo sam dograbila još jedan ručnik i sjela na njega.
U trenu sam se sjetila kako je jučer rekao da kada ću postati Glasnica da neću imati potrebe za hranom. Pa baš krasno. Kako ću se ja oprostiti od svoje ljubljene čokolade? Ili sladoleda? Hrana je bila nešto u čemu sam znala uživati no to se uopće nije vidjelo na meni. Bila samo poprilično vitka, a što ćeš, dobar metabolizam. Kao mala uživala sam u talijanskoj kuhinji, obožavala sam ju. Onda dok sam išla na faks nauživala sam se kojekakvih sendviča, hamburgera, hot – dogova i ostale brze hrane, a dok sam hodala s Christianom vječito bi išli po različitim restoranima, a i sama sam se okušala u pripremanju jela kada sam imala slobodnog vremena. I koliko god da sam se pomirila s činjenicom da za mjesec i pol više neću biti živa, ovo s hranom bilo je malo teško za prihvatiti (al' znala sam da mrvicu pretjerujem). I sam je rekao da će mi u početku biti teško, ali budimo realni, imat ću sto godina da se priviknem. Ma vjerojatno će sve biti u redu, ja samo malo previše dramatiziram. Brzo ću se ja prilagoditi, uvijek se prilagodim. Bit će sve u redu. Moći ću posjećivati svoje voljene iako me oni baš neće vidjeti, bit ću s Ryanom... Neće se baš puno toga promijeniti osim toga da više neću biti živa, da neću morati na posao, da više neće biti svađa s mamom, neće biti čokolade... Ma k vragu i sve, nedostajat će mi ovaj život i to jako puno. Sve materijalno će nestati, a ono duhovno će ostati. A to je zapravo ono i najvrednije što imamo. Ništa nije vrijedno toliko koliko naša duša koja će živjeti vječno.
Priznajem, privlači me život na... hm pojma nisam imala kako se ono zove, al' zvat ću ga Olimp, dakle, privlačio me život na Olimpu. Sviđao mi se onaj lijepi prozračni osjećaj i vjerovala sam da ću uz malo Ryanove pomoći vrlo dobro snaći. Bilo je lijepo znati da poslije smrti  ima života, da to nije kraj. Jer smrt nije kraj. Smrt je još samo jedan početak novog života koji će vječno trajati.
Pogledala sam oko sebe, probudila sam se iz razmišljanja. Crta sjene dobro se pomaknula prema meni, a Ryan je još uvijek spokojno snivao.
Ustala sam te se polako prošetala do vode.
Pustila sam da mi valovi nježno miluju stapala, a onda sam krenula kroz plićak prema dubljem djelu. Kada mi je voda došla do pasa polako sam zaplivala još kojih dvadesetak metara od obale, a onda sam skrenula lijevo i počela energično plivati. Kada sam prošla kojih pedeset metara okrenula sam se i počela plivati u drugu stranu kojih sto metara. Tjerala sam samu sebe da idem što brže moguće. Ispraznila sam misli, uživala sam u vodi i brzini kojom sam plivala. Nakon kojih desetak krugova forsiranja, vratila sam se na početnu točku kojih dvadesetak  metara od obale, okrenula se na leđa i opustila udove. Plutala sam.
Voljela sam ležati u vodi, samo bi  mi lice izvirivalo van da mogu disati. Ona prekrasna i blažena tišina, samo zvuk otkucaja srca u ušima i zvuk udisaja i izdisaja bilo je sve što sam željela slušati u ovom trenutku...

Ni sama ne znam koliko je vremena prošlo dok sam ja tako spokojno plutala, no odjednom je to mirovanje bilo prekinuto.
Nešto me odjednom povuklo u vodu, u panici sam udahnula i vrisnula pa sam se nagutala vode. Iako nisam bila daleko od površine uhvatila me panika „što ako se utopim“!? Pa ovo ne može biti kraj! Odmah sam počela panično grabiti prema površini. Kada sam isplivala počela sam loviti zrak i kašljati. Nisam imala pojma što me to povuklo! I dalje sam užasno kašljala. U tom trenu netko me primio za ramena. Ja sam vrisnula i brzo se okrenula.
-Uopće nije smiješno!- vrisnula sam na njega. –Ni najmanje! Zamalo sam se utopila!
-Ma hajde, ne bi se utopila, ja to ne bi dozvolio.- rekao je Ryan i dalje se smijući.
Udarila sam ga u rame. –Prekini! Još uvijek mi srce bubnja! Ovo nije bilo u redu!
-Hej, pa nema potrebe za nasiljem. Da si samo vidjela svoju facu bilo bi ti smiješno.
-Da, ima potrebe. Ovo nisi smio napraviti. Meni uopće nije bilo smiješno! Mislila sam da ću umrijeti! –rekla sam uzrujano i uvrijeđeno.
-Hej, hej, neću više nikad, evo obećavam. –rekao je brzo i digao ruke kao da se predaje.
-Mhm.
Približio mi je svoju glavu mojoj tako da su nam se nosevi dodirivali.
-Hajde nemoj se mrgoditi, ne stoji ti to. –rekao je, a ja sam se lagano osmjehnula.
Poljubio me jednom u usne, pa drugi put u obraz, pa treću put, četvrti, peti...
-Oke, oke, neću se mrštiti. –rekla sam kroz smijeh, a onda ga objema rukama primila za obraze i podarila mu dugi poljubac.
-Trebali bi do mog apartmana. –rekla sam potom.
-A ako nas netko vidi?
-Neće. Moj apartman se nalazi najbliže ovoj šumi, a još uvijek je rano. Vjerojatno još svi uvijek spavaju.
Gledao me sa skeptičnim izrazom.
-Ma daj, bit će zabavno. Pravit ćemo se da smo tajni agenti pa ćemo se šuljati naokolo i prikradati. Bit će fora.
-Oke može, ali ti si nagrabusila ako me netko vidi.
-Ma neće te vidjeti obećavam. Umirem od gladi. Idemo. –rekla sam, a onda sam zaplivala prema plaži.

Čak nije ni bilo pretjerane potrebe da se igramo tajnih agenata (na žalost). Trebalo je samo provjeriti je li zrak čist ispred apartmana. Naravno da nije bilo nikoga, pa bilo je tek osam sati, svi su spavali.
Čim sam ušla otišla sam do balkonskog prozora koji je gledao prema šumi i rastvorila zastore i otvorila  prozore. Unutra je bilo poprilično vruće i zagušljivo.
-Raskomoti se.- rekla sam.
Nasmiješio se, prišao mi, nježno me poljubio te otišao na balkon sjesti na pleteni stolac koji je bio tamo s još jednom stolicom i malim drvenim stolićem.
Na brzinu sam si na tavici ispekla malo šunke i jaja, skuhala kavu, a onda otišla sjesti na balkon do Ryana.
Dok sam jela, Ryan je neko vrijeme šutio i promatrao šumu, a onda me upitao: -Voliš čitati knjige?
Malo sam se iznenadila tim pitanjem.
-Zašto? –upitala sam začuđeno.
-Pa imaš popriličan broj knjiga u stanu. –odgovorio je.
Malo sam promislila i pokušala u glavi prebrojiti koliko knjiga imam na policama.
Jedan.. dva.. tri...
-Hmm, imam ih možda kojih pedeset. –rekla sam kao da to nije ništa.
-Pedeset?
-Da, samo pedeset.
-Samo?
-Pa da, ja bi još. –rekla sam uz smiješak.
-Uh, pa zanimljivo.
-Što to?
-Pa mislim da te nisam vidio kako čitaš sve dok Tia nije otišla na porodiljni.
-Da istina. Tia me nagnala da ponovno počnem čitati.
-A prije si više čitala?
-Da, dok sam bila s Chri.... –stala sam i namrštila se.
-Aha, pa možeš mi reći. –rekao je i onda brzo nadodao, -Ali ne moraš ako ne želiš.
Samo sam pošutjela neko vrijeme. A zašto mu i ne bih rekla? Nije da sam imala nešto za kriti... tako i tako taj dio mog života je završen i sada sam bila samo njegova.
-Imala sam više vremena za čitanje dok sam bila s Christianom. On je moj bivši koji me ostavio kojih tjedan dana prije nego što smo se zapravo upoznali. Znao je dosta često biti na sastancima pa bih ja imala vremena za sebe. O da još kako, u tom razdoblju kojih godinu – dvije, više ni sama nisam sigurna, čitala sam više nego obično. Svaki tjedan slistila bih po dvije knjige, nekada više, nekada manje. Čak sam i naučila kuhati, a moram priznati da sam se i crtića nagledala. Njega zapravo baš i nije bilo često. Izašli bi tjedno jednom, dvaput, nekada više, nekada manje. Zapravo sad kad gledam, ta veza nikada nije bila čvrsta poput Tijine i Natove na primjer. Bila je baš klimava i samo je bilo pitanje vremena kada će se srušiti. Valjda sam to i na neki način znala, no na kraju mi je ipak bilo žao, ali očito ne tako jako jer sam ga zaboravila u dva dana. –pričala sam dok mi se doručak hladio.
-Da, znam da si bila s njim. –rekao je.
-Hm? –upitala sam samo jer su mi usta bila puna hrane. Prožvakala sam, pa progutala, a onda ga upitala, -Od kud ti to znaš?
-Pa recimo da znam jako puno o tebi.
-Na koju foru? Ti si mene špijunirao?- upitala sam namrgođeno.
Koliko god sam ga voljela, špijuniranje mi je bilo mrsko i to jako.
-Ne, ne stani. Nisam te špijunirao, samo sam znao provoditi vrijeme uz tebe, a da ti to nisi bila ni svjesna. Dok si bila mala i dok nas još nisi ni vidjela nas Glasnike bio sam dosta često s tobom u tvojim snovima... volio sam gledati slike koje bi tvoj um stvarao. –rekao je, pogledao je u šumu i sneno se zagledao u jednu točku, -Ni sama ne znaš kako si tada imala prekrasne snove. Vječito bi bila po nekim livadicama s leptirićima oko sebe ili bi sanjala kako se igraš ili mamu i tatu... imala si tako čiste i prekrasne snove. –rekao je i pogledao me u oči. –Uvijek postoji neka prekretnica u životu onih koji će postati Glasnici jer nitko zapravo ne vidi Glasnike od rođenja. Prekretnica u tvom životu bila je smrt tvoje bake i vidjela si nas sa samo šest godina. Ja sam za razliku od tebe prvi put ugledao Glasnike sa svojih nepunih deset godina kada mi je umrla mama. –pričao je, a onda stao.
-Žao mi je zbog tvoje mame. –rekla sam tiho.
-Hvala. –rekao je kratko, a onda je prošla duga minuta dok nije nastavio pričati. –I zapravo nisam ni ja znao što su oni ni zašto ih viđam samo ja i nitko više, a još manje mi je bilo jasno zašto nikome ne smijem reći. S vremenom sam shvatio, kako i ti, a tajnu nisam odao ni sam nisam siguran iz kojeg razloga.
Odmaknula sam prazan tanjur u stranu i počela piti kavu.
-Zašto se nikad nisi pokušao upoznati sa mnom? –upitala sam.
-U to vrijeme bila si premlada, nisam želio da me krivo shvatiš, a i želio sam da živiš život u koji ti se ja ne bih uplitao. Iako sam bio poprilično upleten. Čak sam i tad osjećao svaki tvoj osjećaj i znao sam skoro svaku sitnicu o tvom životu. Ali stvarno te nisam špijunirao, to ti je jednostavno tako kad si s nekim predodređen. Život ti je bio dovoljno zamršen i bez mene. –odgovorio mi je.
-A nikad ti nije palo na pamet da bi meni možda bilo lakše da sam imala još nekoga uz sebe?
-Ne, to mi nikada nije palo na pamet. Što misliš što bi se dogodilo da smo se upoznali s tvojih recimo četrnaest godina i recimo da si saznala sve što do sada znaš, znači i ovo da ćemo biti skupa. Što misliš kako bi ti onda bilo? Sigurno ne bi proživjela sve ono što si preživjela do nedavno. Tvoj život bio bi kompletno izmijenjen i mnogo toga ne bi se dogodilo.
-Oke, tu si možda u pravu. Zapravo ne možda, u pravu si. Shvaćam, sad sve shvaćam. A znači li to onda da se neću moći neko vrijeme vidjeti s Tijiom kćeri?
-Mislim da ne bi trebalo biti tako. Ipak ćete vi biti samo prijateljice. Iako te možda isprva ona vjerojatno ni neće vidjeti.
-Aha, znači još čekanja. A dobro. Ovaj, možemo li ući ? Postaje mi vruće.- rekla sam.
-Može.
Pokupila sam posuđe i odnijela ga u kuhinju, a onda upalila klima uređaj i zatvorila prozore.
Sjetila sam se da sam u poruci rekla Tiji da ću ju nazvati kada dođem ovdje.
Javila se nakon drugog zvona.
-Ej, ja sam se vratila u apartman.
-Je li R s tobom?- upitala je.
-Aha.
-Hehe, lijepo se zabavite.
-Hoćemo, dođem navečer do vas. Pusa.
-Pusa, bok.
Nakon toga otišla sam se o tuširati, a i Ryan mi se pridružio.
Ostatak dana proveli smo razgovarajući o stvarima koje volimo, gledali smo crtiće i kojekakve serije, malo se kartali. Dan je prošao prebrzo.
Kasnije na večer našla sam se s Tijom i ispričala joj o savršenosti tih dvadeset i četiri sata moga života.


Nema komentara:

Objavi komentar