nedjelja, 24. srpnja 2016.

Glasnici Smrti ~ No 30.

Gledala sam u prekrasne boje koje su se prelijevale nad obzorom. Rozo ljubičasti oblaci putovali su nebom. Sunce je bilo obgrljeno morem, išlo mu ususret i svakim je trenom bivalo sve manje i manje. Gledala sam kako sunce zalazi i u istom trenu pomislila na njega i tiho čeznula. Da si barem ovdje...

Sjedila sam na pješčanoj plaži. Slušala sam kako valovi u daljini udaraju o stijene. Lagani valovi koji bi se svako malo došetali do mene nježno bi mi milovali stopala. Jedan crveni rak brzo je prošao pored mene i otišao za valom. Bila sam ovdje sama. Tia i Nate ostali su u svom apartmanu.
Sviđao mi se ovaj osjećaj spokoja koji sam ovdje doživljavala. Onaj prekrasan osjećaj da je sve u najboljem redu, da je uvijek bilo i da će uvijek biti. Već dugo nisam osjetila tako lijep unutarnji mir i ovo mi je stvarno trebalo. Trebala sam napuniti baterije, otići od svega i doživjeti svoj Raj na Zemlji. Zapravo, falila je jedna osoba da bi upotpunila ovu sliku pa da bi sve bilo savršeno.
Ryan.
Ovdje sam.
Pogledala sam na desnu stranu.
Sjedio je na pijesku kojih dvadesetak centimetara od mene, a bio je i prikladno (oke, ne baš sasvim, ali moglo bi proći) odjeven. Nosio je samo svoje crne hlače. Nekoliko sekundi samo sam pasla oči na njegovom prekrasnom blijedom tijelu, a zatim sam ga pogledala u njegove prekrasne oči koje su željno iščekivale moje.
Lijepo je ovdje. Pomislio je tiho.
Mhm. Samo sam kratko pomislila.
Tia i Nate su u apartmanu? Upitao je iako je znao odgovor.
Da. Odvratila sam pogled od njegovih očiju i ponovno pogledala u more. Kako je tamo gore?
Dobro je, sve po starom. Rekao je kratko.
Znaš li možda točno koliko mi je ostalo?
Mjesec i pol, nisam baš siguran da znam točan datum.
Aha, oke. Rekla sam, a onda smo sjedili u tišini i svatko za sebe potiho razmišljali.
On je razmišljao o tome kako bi volio stvarno osjetiti ovaj pijesak pod nogama. Da, jer on kao duh nije osjećao ništa više od one prozračnosti koju sam i ja osjetila onaj put kada sam bila kod Božice. Gledao je u more, želio je zaplivati. Želio je mnogo toga, a znao je da to ne može dobiti.
Ja sam pak razmišljala o tome kako mi je neizmjerno drago što je i on ovdje sa mnom. Kako sam lagano prisluškivala njegove misli dobila sam potrebu sa nešto kažem jer i ja sam željela sa njegovi snovi postanu realnost.
-Ryan, materijaliziraj se.- rekla sam na glas.
Hm? Zamišljeno je upitao, a onda je čuo moje misli i sve shvatio. A što ako me netko vidi?
Ma neće, vidiš da je ovo mjesto prazno, a da je i poprilično skriveno.
I bilo je. U protekla četiri dana kako smo bili na ovom otoku samo sam ja ovdje dolazila. Mjesto je bilo poprilično sakriveno. Nalazilo se kojih tri do četiri kilometara od apartmana, od ostatka svijeta bilo je odvojeno šumom, a s jedne strane plažu su sakrivale visoke hridi. Do plaže vodio je samo mali puteljak kroz šumu.
Ma daj, neće te nitko vidjeti.
Samo se par sekundi nećkao, a onda je želja prevladala. Naravno, izgledao mi je kao i uvijek sve dok nije progovorio.
-Iskoristila si drugo pravo.- rekao je na glas.
-Znam.- rekla sam, a onda se praktički bacila na njega kako bih ga glasno cmoknula u obraz i zagrlila.
Svalili smo se na pijesak.
-Nisam znao da sam ti tako jako nedostajao.- rekao je smijući se.
-Jesi, znao si. I falio si mi jako, jako, jaaakoo puno.- rekla sam grleći ga i dalje.
Nakon još nekoliko sekundi grljenja podario mi je dugi poljubac zbog kojeg su mi žmarci prohujali tijelom.
-Jesi za kupanje?- upitao me potom.
-Uvijek.- odgovorila sam sa smiješkom.

Znate onaj osjećaj kada mislite da je trenutno sve u savršenom redu? E pa, tako sam se ja sada osjećala.
Neko vrijeme Ryan i ja smo plivali, zezali se, utrkivali, prskali jedan drugog, potapali se... recimo da smo se ponašali kao zaljubljeni tinejdžeri, a onda smo se nakon svog tog gluparanja smirili. Noć se odavno spustila. Svuda oko nas čuli su se cvrčci. Povukli smo se u plićak i tamo legli. On je bio s moje desne strane, a ja sam držala svoju glavu njemu na ramenu, te sam ruku prebacila preko njegovih prsa. Svojom lijevom rukom stalno mi je milovao leđa praveći krugove i spirale.
-Ovdje bih volio ostati zauvijek.- rekao je vrlo tiho. –Skupa s tobom.
-I ja.- rekla sam, a onda na nekoliko sekundi pošutjela. –Što misliš, koliko zvijezda ima tamo gore?
Malo je šutio, a onda odgovorio. –Jako puno. Vjerujem da kada bi ih sada počeo brojati nikada ne bi završio.
-Možda si u pravu.- rekla sam zamišljeno.
Nije mu promaklo.
-Što je bilo? –upitao je i rukom mi nježno podigao glavu da mi može vidjeti oči.
-Zapitala sam se kako će mi biti kad odem.
Glasno je udahnuo, pomilovao mi lice i poljubio me u tjeme.
-Neće se puno toga promijeniti upravo zbog toga što ćeš postati Glasnica. Izgubit ćeš samo potrebu za nekim svakodnevnim potrepštinama poput hrane. Moći ćeš raditi gotovo sve što ćeš htjeti i imat ćeš ponekad i slobodnog vremena, znaš, i mi Gore se znamo zabavljati. Moći ćeš posjećivati svoje prijatelje i roditelje, ali samo na neko određeno vrijeme jer nećeš stalno moći biti uz njih. Vjeruj mi, biti Glasnik nije ništa strašno osim jednog dijela.- rekao je i mrvicu se namrštio.
-A koji to dio?- upitala sam jer mi nije baš ništa palo na pamet.
-Onaj dio sa stalnim prevođenjem duša. Svako malo ćeš gledati kako netko umire.- rekao je oprezno.
Glasno sam uzdahnula. Kako sam mogla zaboraviti na to?
-Naviknut ćeš se.- rekao je.- Svi se s vremenom naviknu. Tako ti je bilo i meni.
Ponovno sam uzdahnula. Nije mi se dalo o tome razgovarati, a ni razmišljati. Nisam željela da mi smrt bude tema za razgovor u ovom lijepom trenutku.
U odgovor na moje misli privukao me još više k sebi i čvršće zagrlio.
U istom trenutku ideja mi je bljesnula u mislima.
Nisam se mogla suzdržati od smiješka.
-Što je bilo?- upitao me.
Nije shvatio što se događa u mojoj glavi. U trenu nastanka ideje bio je skroz u svojim mislima, negdje daleko javio je Božici gdje se trenutno nalazi.
Još više sam se za smijuljila.
-Štoo??- upitao je jer nije znao o čemu se radi, a žarko je to želio.
Podigla sam glavu i pogledala ga u oči. Stvarno mu nije bilo jasno.
Približila sam mu se u poljubila ga u usta.
-Znaš, mislim da mi se sada pruža jedinstvena prilika za nešto. –rekla sam, a onda sam počela osjećati kako mi se obrazi žare.
Mislio je upitati na što to točno mislim, a onda mi je bljesnula slika u glavi i odmah je shvatio.

-Pa što odmah ne kažeš.- samo je rekao, a onda me privukao bliže k sebi i strastveno počeo ljubiti.

Nema komentara:

Objavi komentar