ponedjeljak, 27. lipnja 2016.

Glasnici Smrti ~ No 26.

Odabrala sam vrlo jednostavnu kombinaciju za večeras. Sive, vrlo uske traperice, crnu majicu vrlo sličnoj onoj što sam jučer nosila. Zapravo, bila je potpuno isti kroj. Istina je bila da sam takvih majica uvijek imala na pretek pa makar bile u istim bojama. Samo eto danas nisam nosila Starke, već sam obula jednostavne crne štikle. I na kraju sam uzela crnu vunenu vestu za slučaj da mi ne bude hladno.

Na računalu mi je svirala nova stvar koju sam skinula s interneta, Edward Maya feat. Alicia – Stereo Love (Radio Edit). Nisam nikad pretjerano voljela takvu vrstu glazbe, mislim da je ovo bio house, nisam sigurna, no ova pjesma bila je užitak za moje uši, sam ritam navodio me na kretanje...
Odlučila sam da ću kosu ostaviti da mi pada preko ramena, no da ju maknem s očiju odlučila sam upotrijebiti rajf.
Naravno i Ryan je bio ovdje. Nije puno govorio dok sam se oblačila. Zapravo nisam ni znala što je mislio. Vrata su bila na tom području zatvorena. Uopće ga nisam čula. Ni jednu riječ ni jednu pomisao. Samo tišina. Neko vrijeme uopće nisam obraćala pažnju na to. Njihala sam se u ritmu muzike, pjevušila, stavljala male crne naušnice na uha. Šutjela sam i ja. Zvuk ove pjesme potpuno me obuzeo. Kada sam stavila naušnice, prepustila sam se ritmu, podigla ruke u zrak, zaboravila da je uopće itko sa mnom u stanu i zavrtjela se i zaplesala u ritmu. Pa sam na kraju čak i zapjevala...

When you gonna stop breaking my heart
I don't wanna be another one
Paying for the things I never done
Don't let go
Don't let go
...to my love

Can I get to your soul
Can you get to my thoughts
Can you promise we won't let go
All the things that I need
All the things that you need
You can make it feel so real
……

Nisam mogla prestati, nisam to željela. No netko Gore je očigledno imao drugi plan...
Oprosti što ti prekidam ovu idilu, ali mislim da ne bi trebala raditi to što radiš. Rekao je u mojim mislima.
Što? Pjevati i plesati? Upitala sam jer mi nije bilo sasvim jasno što želi reći, a i nisam se nešto posebno koncentrirala na njega.. previše sam se zanijela u ritmu pjesme.
Mislim na izlazak. Rekao je nekako tvrdo.
U trenutku sam stala kao ukopana na mjestu, ruke su mi pale uz tijelo, no oči sam ostavila zaklopljene. Kroz njegove misli znala sam da sam mu okrenuta leđima. To je samo izlazak s prijateljem.
Mogu se kladiti da on od ove večeri ne očekuje isto što i ti.
A kako ti to znaš? Prisluškivao si mu misli možda? Upitala sam mrvicu mrzovoljno.
Zašto mi ovo smrdi na nešto loše?!
Ne, nisam mu slušao misli, a ni ne mogu. To funkcionira samo između Glasnika i predodređenih.
I od kud znaš da ima neke namjere večeras? Upitala sam lagano isfrustrirana.
Ovo je bilo totalno bez veze i bespotrebno! Pa zna da njega volim, da s Michaelom izlazim samo kao prijateljem. Pa i sam je rekao da to neće biti spoj.
Pa kako ne bih znao, muško sam. Što misliš kakve su namjere onoj osobi kada nekoga pozove u izlazak?
Mislim da bez veze dramatiziraš.
Ne dramatiziram, samo se brinem.
Ti si ljubomoran?!
Ne.
O da, ljubomoran si.
Jesam i što sad?! A ti ne bi bila kada bih ti se ja sad pred očima spremao za izlazak s „prijateljicom“ (na tu je riječ oblikovao navodnike u zraku).
Ne, ne bih bila ljubomorna jer znam da me voliš, a ti očito sumnjaš u moju ljubav  kada reagiraš na ovaj način. Rekla sam i okrenula se prema njemu.
Počela sam disati vrlo brzo i plitko.
Ne, samo sam... Nije stigao reći ostatak jer sam ja nastavila.
Odlazi.
Ali..
Odlazi i imaš se pravo vratiti tek kada te pozovem! Užasno si me povrijedio s ovim! Ja za razliku od tebe nisam ljubomorna, a sama Božica zna da tamo Gore ima mnogo lijepih Glasnica koje te stalno okružuju i koje možeš dodirnuti kada god želiš za razliku od mene ovakve koju uopće ni ne možeš dotaknuti! Zato mi ne pričaj o ničemu više jer očito nemaš povjerenja u mene, a ja tebi vjerujem. Svim svojim srcem ti vjerujem!
Ostao je zabezeknut.
Čak su mi se i ruke tresle. U očima su mi se nakupile suze, no čvrsto sam odlučila da ovaj put neću pustiti ni jednu zbog njega i njegovog glupog ispada.
Oke, ja sam imala ispad, no on je samo dodao ulja na vatru.
Odlazi. Rekla sam još jednom, a on je s povrijeđenim pogledom nestao.
Zaklopila sam oči i na trenutak stala na mjestu. Duboko sam udahnula, rekla sama sebi da se smirim. Nakon što sam izbrojila do dvadeset otvorila sam oči, suze su nestale.
S čvrsto stisnutom čeljusti otišla sam do računala te ga ugasila. Više mi nije bilo do muzike.
Odmarširala sam u kupaonicu nanijeti šminku.


Pozvonio je na vrata nekoliko minuta nakon što je prošlo sedam sati.
Tijekom šminkanja namjerno sam rasteretila misli. Nisam smjela, a ni željela pomišljati na njegovo ime. Moglo ga je biti sram! Nije mi vjerovao. Ja njemu očito vjerujem više nego što zaslužuje. Koji izljev ljubomore, molit ću lijepo! Aaaa koja glupost. Duboko sam udahnula i ponovno se morala skulirati dok sam prilazila vratima.
Čim sam otvorila vrata zabljesnuo me prekrasnim osmijehom. Uzvratila sam mu osmijehom.
-I? -jesi spremna za pokret? –upitao je zaigrano.
-Još kako. –odgovorila sam.
Sagnula sam se prema stoliću, uzela malu torbicu, prebacila ju preko glave i stavila na rame. Potom sam izašla.
-Kako si provela dan? –upitao me.
-Ah kakav ponedjeljak može biti? Posao i tako.. neka rutina. Kako je bilo tebi? –upitala sam.
Silazili smo niz stepenice prema predvorju.
-Sve po starom. Zapravo počeo sam razmišljati o tome da dam otkaz na ovom mjestu gdje sam sad. –rekao je i mrvicu se namrštio.
-Prvo pitanje: Gdje trenutno radiš? I drugo pitanje: Zašto želiš dati otkaz?
Pridržao mi je vrata dok smo izlazili na ulicu. Kavalir.
Nasmiješio se. –Odgovor na prvo pitanje bio bi da radim u skladištu jedne užasno dosadne tvrtke i to me skroz ubija, posla je previše, a plaća je premala. A odgovor na drugo pitanje sam ti maloprije dao, a volio bih raditi u struci.
-A struka je...? –upitala sam dok smo stajali na nogostupu.
-Auto – mehaničar. Znaš da volim aute i stvarno razmišljam o tome da dam otkaz.
-A znaš li možda da negdje traže nekoga?
-Zapravo i znam. Jedna auto kuća na početku grada, znaš ona koju će tek otvoriti?
-Da, da.. mislim da znam na koju misliš.
-E pa oni traže nekoliko ljudi.
-I jesi li pokušao?
-Nisam. –odgovorio je.
-Pa što još čekaš?
Napravio je onaj pokret „nemam pojma“ svojim ramenima.
Udarila sam ga lagano u rame.
-Prva stvar koju ćeš sutra napraviti je da ćeš poslati životopis za taj posao! Jasno? –rekla sam zapovjedničkim tonom uz prizvuk šale.
-Na zapovijed šefice. –rekao je i salutirao, a smiješak mu je zatitrao licem.
-Oke, sad kad smo to riješili imaš li ikakve ideje kamo ćemo? –upitala sam ga.

-Naravno, gladan sam ko vuk. Dođi. –rekao je, a onda me primio pod ruku i odveo prema centru grada.

Nema komentara:

Objavi komentar