nedjelja, 29. svibnja 2016.

Glasnici Smrti ~ No 22.

U zgradu sam uletjela kao uraganom nošena, pretrčala do lifta, a onda sva zadihana stigla do svog odjeljka. Imala je Tia pravo. Imala sam više sreće nego pameti. Vještice nije bilo ni kada sam stigla.
-Aleluja curo. Koji je tebi vrag? –prosiktala je Tia.
-Oprosti, oprosti, oprosti. Stvarno ti sve objasnim pod ručkom. Je l' me itko cinkao?- upitala sam pomalo u panici.

-Mislim da nije. Vjerojatno bi već netko pitao za tebe da jesu.
-O Bože, pomozi mi.- rekla sam tiho.
-Duguješ mi ogromno objašnjenje!- ponovno je siktala.
Dobro, što je njoj. Što se pretvara u zmiju kad stalno sikće?!
-Rekla sam da ću ti reći. I prekini siktati, zvučiš ko zmija.
-Imam potpuno pravo na to. I od tebe očekujem da mi sve ispričaš. S ovim se nećeš izvući.- rekla je opako.
-Rekla sam da hoću.- sad sam ja počela siktati.
Mrko smo se pogledale, a onda bacile na posao.
Ovo je bilo glupo ponašanje. I njeno i moje. Nikad nismo bile ovakve jedna prema drugoj. Ovo je bila izvanredna situacija. Nikad do sada viđena.

Smrknuto sam tipkala nešto, zapravo nisam imala previše pojma što sam uopće pisala, prebijala tipkovnicu (jadna, a nije mi bila ni kriva ni dužna) i sve zbog toga što sam bila ljuta na sebe i na cijeli svijet. Bila sam sigurna da on kipi sa mnom jer sam nekako osjećala duplu dozu nervoze i očaja i straha i čežnje i puno, previše toga. Jednom, dok sam išla do toaleta došlo mi je da jednostavno klisnem s posla samo kako se ne bih morala suočiti s Tiom. A onda mi je puklo u glavu da se ponašam kao ogromna kukavica pa sam se na kraju vratila.
Kada smo krenule na stanku za ručak šutjele smo obje sve dok nismo sjele u naš separe u kojem bi uvijek sjedile u zalogajnici preko puta naše zgrade.
Tia me pomalo probadala pogledom prepunog znatiželje, a pomalo i bjesnoće. Znala je da joj nešto krijem i nije joj bilo drago.
Meni je bilo žao što sam joj ovo morala kriti sve ove godine. Mislim, kada imate najbolju prijateljicu ona zna sve živo o vama, a ovdje je postojala jedna stvar koju ona nije znala, a to je izjedalo mene, a sada i nju kada je znala da postoji nešto što ne zna. Ali da vam je život ovisio o tome hoćete li reći ili ne...
-Prvo mi se zakuni da o ovome nikada nikome nećeš reći. –rekla sam oprezno.
Pogledala me s malom oštrinom u očima.
-Neću.- samo je rekla.
-Čak ni Nateu. –inzistirala sam.
Tu se malo smela. Znala sam ja da si oni dvoje govore baš sve što se događa. Njihov odnos je bila čista bjelina. Nigdje mrlje. Sve su znali jedan o drugome, a i dalje su se voljeli.
-Čak ni njemu. –prosiktala sam.
-Oke, oke, čak ni njemu. –rekla je napokon.
-Oke evo što se događalo....
U taj čas do nas je došla Becky pa sam brzo zašutjela. Kada smo naručile nastavila sam pričati.
-... o ovome ti ne mogu pričati što se samo dogodilo jučer jer to seže daleko još od onda kada mi je umrla baka.
-Pa kad je to bilo?- upitala me.
-Prije devetnaest godina.- rekla sam, a onda nastavila,- Tad mi je bilo šest godina i na bakinom sprovodu vidjela sam baku.
-Vidjela si baku?!- uskliknula je Tia.
-Ššššš stišaj se! –prosiktala sam.- Nitko te ne smije čuti.
Ogledala sam se oko nas, a kada sam se uvjerila da nas nitko ne gleda i da nas vjerojatno nitko nije čuo, približila sam se Tiji i nastavila pričati.
-Da vidjela sam baku s još nekim likom, a onda su odjednom nestali kao duhovi. Prije nego što su nestali čula sam u glavi kako mi netko govori da će to biti naša mala tajna pa sam to jednostavno shvatila kao znak da ne smijem nikome reći. A tako je i bilo. Sljedećih dana, sve češće i češće ja bi sretala te 'ljude u crnom'...- zastala sam jer nam se Becky donijela naručeno, a onda smo polako krenule jesti dok sam ja nastavila pričati,- i kroz vrijeme sam shvatila da oni donose smrt. Viđala bi ih kojih tjedan dana oko neke osobe koja bi za sedam dana umrla. Sjećaš se malog Tonyja Scotta?
-Onaj koji je išao u drugi razred dok smo mi bile treći?- upitala je.
-E da upravo njega. Ja sam znala tjedan dana prije da će on umrijeti. Cijeli svoj život gledam ih kako prolaze ulicom, kako su hodali našom školom, kako hodaju po ovom svijetu.
-Kako izgledaju? –upitala me znatiželjno.
-Već si i sama mogla zaključiti da stalno furaju crno, poprilično su ti blijedi, ali nisu ti baš neki duhovi skroz, ono, ne vidi se kroz njih, ali kad prođeš kroz njega kao da si prošla kroz najnormalniji zrak. Oni su kao neka iluzija, priviđenje, samo što to zapravo nisu jer mogu pričati s njima...
Prekinula me. – Možeš pričati s duhovima?
-Ne sa duhovima, oni su Glasnici Smrti i ne mogu pričati s njima, već samo s jednim.
-Čekaj, vidiš ih sve, a možeš pričati samo s jednim? To nema logike.
-Ima. S tim jednim sam predodređena.- rekla sam, a onda brže bolje nastavila pričati kako me ne bi prekinula. –Biti predodređen znači da će mi on ili ona, u mom slučaju on postati, to jest već je moj partner.
Tia se zagrcnula na zadnju riječ.
-Kej? –upitala je šokirano.
A onda sam pričala sve dok nismo završile s ručkom. Pričala sam joj o Ryanu, o našoj ljubavi, o svemu što mi je on pričao. Tia je slušala fascinirano i toliko smo se zapričale da smo skoro zaboravile na posao. Naravno, nisam joj stigla ispričati ni pola toga pa sam nakon posla nastavila. Bila je zbunjena, malo užasnuta, ali se vidjelo da je i sretna što napokon zna tu famoznu tajnu. Dopratila sam ju do njenog stana kada sam joj pričala zašto sam onako ostavila Maca. Na red je na kraju došlo i to da joj ispričam moj susret s Božicom.
Ispričala sam joj sve o tome samo joj nisam rekla što se treba dogoditi kada netko kaže tajnu, to sam joj u onom objašnjavanju prešutjela no na kraju sam otkrila.
-Znaš, ti to još uvijek ne bi znala da ti se ja nisam izlanula. A postoji jedna stvar koja ti se vjerojatno neće svidjeti. Zbog toga što sam ja izbrbljala tajnu ja više ne bih smjela postojati.- rekla sam.
Tia me pogledala užasnuto, a ja sam nastavila pričati.
-Dobila sam vremena jer osoba s kojom bi ja trebala biti predodređena još se ne bi trebala roditi. Berem ne još osam mjeseci i koja dva tjedna.
Tia me gledala sva šokirana, no znala sam da nije shvatila što sam mislila s time reći.
-Tia, nosiš curicu, a ja to znam jer...- po prvi put dok sam joj ovo pričala oko srca mi je postalo teško. Duboko sam udahnula i nastavila pričati. -.. ja to znam jer ću ja umrijeti zbog nje, zbog toga kako bi se ona mogla roditi.- rekla sam na kraju vrlo tiho.
Prvih nekoliko minuta samo je šutjela, a onda joj je niz obraz pala prva suza, zatim druga, pa treća...
-Dan moje najveće sreće ujedno će biti i dan moje najveće tuge? –upitala me tiho.
-Nažalost da.- samo sam kratko odgovorila, a onda smo obje pale jedna drugoj u zagrljaj plačući.


Nakon toga dana mnogo se toga promijenilo u našem odnosu. Napokon sam rekla svoju ogromnu tajnu koju sam čuvala za sebe, koja me gušila. Bila sam sretna što u ovome više nisam sama (ako računamo žive osobe). Tia je znala sve i bilo mi je neizmjerno lakše. Isprva joj je to bilo malo teško za prihvatiti, nikada nije vjerovala u neka 'nadnaravna' bića, iako je o njima voljela čitati, ali nije vjerovala da zapravo postoje, a onda se pojavi moja priča o Glasnicima, Božicom i smrti i sve u što je vjerovala se promijenilo.

Nema komentara:

Objavi komentar