nedjelja, 1. svibnja 2016.

Glasnici Smrti ~ No 18.

            Pekle su me oči, a bila sam i umorna. Nisam baš bila sigurna u čemu je fora. Spavala sam cijelu noć bez da sam se ijednom probudila, nisam imala nikakve posebne brige na pameti. Nedjelju sam provela sretno. A sada sam bila nekako umorna i pomalo beživotna. Imala sam osjećaj kao da će se dogoditi nešto što nije dobro. Ne loše, ali ne i dobro. Da, čudno je to bilo, zar ne? Kako nešto može biti ne dobro, ali ne i loše? Tu nije bilo logike, ali taj osjećaj je bio baš takav, sam po sebi užasno čudan. Nisam bila čak ni sigurna od kud mi taj predosjećaj jer sam samo ponekad u potpunosti uspjela prepoznati one prave osjećaje, ali sada me moji osjećaji nisu varali. Čak nisam imala pojma od kud mi sve to. Od sve te sigurnosti u to postala sam zbunjena. Što se, pobogu, događa?!

Zagledala sam se u ekran od računala.
Ma da, možda sam samo od toga umorna, od buljenja u monitor. Zaključila sam, ali ne znači da sam u to i na kraju povjerovala.
Ujutro, kada sam se probudila, prva osoba koju sam ugledala bio je Ryan i bila sam sretna zbog toga. Da sretna, a kad se sjetim da sam kipjela na njega i da sam ga željela zadaviti vlastitim rukama. Čak sam mislila da ga mrzim. Pa očito je tanka granica između ljubavi i mržnje.
Prije posla, na kratko sam posjetila Tiu iako nisu bile dozvoljene posjete tako rano. Imala sam sreće što je medicinska sestra bila blaga i popustljiva pa me pustila k njoj na pet minuta. Rekla mi je da će ju najvjerojatnije pustiti doma nakon što prođe vizita. Tia je bila sretna, veselog raspoloženja. Kako i ne bi bila kada će postati mama. Čak joj se vidio onaj neki posebni sjaj u očima. Moja najbolja prijateljica blistala je od sreće! I čak sam sa sigurnošću mogla reći da trudnice izgledaju nekako posebno, nekako još ljepše, vjerojatno upravo zbog tog nekog posebnog sjaja u njihovim očima.
Dan mi je zapravo prošao normalnom brzinom, ni prebrzo, a ni presporo. Nisam bila baš pretrpana poslom, ali bilo ga je. Misli su mi stalno bile zaokupljene što je bilo u redu.
Tia me nije ništa jutros pitala što je bilo s Mackom što je bio dodatan plus ovome danu.
Navečer sam se ponovno družila s Ryanom. Iako je uz mene bio samo njegov duh, osjećala sam se sretnije, a i spokojnije sam spavala.




            Bila sam vesela i poletna i smiješak mi je bio na licu, i ... i ne znam što mi je uopće bilo.
Zapravo nisam učinila ništa posebno što bi na neki način poboljšalo moj izgled. Nisam se našminkala. Oke, oke, priznajem, stavila sam samo maskaru, ali ništa više. Nije bilo ni traga puderu, rumenilu, a ni ružu. Ničega! Čak su mi se danas i sviđale one moje pjegice na nosu. Nisam se ni pretjerano sređivala. Svoju kosu, koju sam obično mrzila, a koja mi je danas bila totalno cool, držala sam zavezanu u labavu punđu. Nisam se čak ni previše dotjerala. Nosila sam najobičniji crni pulover i plave traperice i crni kaput. Ništa posebno. Ali ja sam i dalje blistala.
Tia je to naravno primijetila. Da, već se u utorak vratila  na posao.
I bila sam sretna i blistala sam i sve to dok samo nekoliko riječi nije sve promijenilo, a onaj predosjećaj koji sam imala u ponedjeljak ispostavio se stvarnim.
-Što je to s tobom danas? –upitala me Tia dok smo izlazile iz zgrade i krenule u šetnju prema doma.
-Što?
-Pa sva si nekako dobro raspoložena.
-Ah to, ma nije to ništa. –rekla sam nasmiješivši se.
-O da je, nešto mi nisi rekla. Jesi se čula s Mackom? Nisi mi ništa rekla kako je bilo na spoju. -rekla je zaigrano.
A joj ovo nije bilo dobro. Stvarno sam željela izbjeći ovu temu na sve moguće načine. Nije bilo dobro ako joj išta kažemo o tome. Mislim, ako joj kažem da sam ga ostavila bit će tisuću puta zašto dok ja ne popustim i kažem neku laž. Ili ako joj kažem da je bilo dobro samo će htjeti znati još više. A što da joj onda kažem? Opet ću joj lagati. Najbolje bi bilo kada bi nekako uspjela izbjeći ovu temu ili ju barem zaobići. Našla sam se u škripcu.
-Nemojmo o tome, oke? –rekla sam, a moje odlično raspoloženje je automatski palo.
-A zašto ne bi? Pa ništa mi ne želiš reći?
-Zato jer ne želim. Pusti tu temu na miru. –rekla sam i postajala sve uzrujanija.
-Pa što se dogodilo? –upitala je zabrinuto.
-Nećemo se više viđati. Sad sretna?
Gah, toliko o tome da joj neću uspjeti izlanuti istinu! Sad stvarno moram zašutjeti.
-Zašto? –nastavila je ona.
-Za babino zlato! Isuse, pusti tu temu. –rekla sam sad već vidno uzrujana.
-Ponašaš se čudno. Ash zahtijevam da mi kažeš što se dogodilo! –rekla je zapovjednim tonom.
-Nema šanse! –obrecnula sam se.
Počela sam kipjeti. Zašto jednostavno ne može pustiti tu temu na miru? Zar ne shvaća da ne želim o tome? Pa najbolje smo si prijateljice već sto godina i da ne vidi kako me to uzrujava, ne vjerujem. Morala je ona, znala sam ja. Pikat će ona mene, podbadati me stalno sve dok joj ne odgovorim. Tia je bila takva osoba, uvijek je morala znati sve i svašta i ne bi se zadovoljila riječju ne. Nikad joj nisu bili dovoljni jednostavni odgovori oko nečega što je ona smatrala sočnom temom. I znala sam da će mi se krvi napiti sve dok ja ne kažem nešto konkretno i bilo bi mi najbolje da izmislim neku laž u roku dok si rekao keks.
-Ti to kriješ nešto od svoje najbolje prijateljice?!
E ovo je sad bilo jedno glupo pitanje koje nije trebala postaviti. Naravno da krijem nešto od nje! Kako i ne bi? Zar ne shvaća da ne može znati baš sve o mom životu. Mislim, mi jesmo najbolje prijateljice ali bilo je tih stvari koje joj jednostavno nisam mogla reći. I onda me ona pita jedno glupo pitanje poput „ti to kriješ nešto od svoje najbolje prijateljice“ i totalno mi digne prokleti tlak na dvjesto dvadeset!!!! A joj, ode... pukao mi film.
Pogledala sam ju sa žarom u očima, vidno iznervirana. –Neću ga više vidjeti! Rekla sam da se ne možemo viđati. Prokleta Glasnica Smrti stoji pokraj njega! Jesi sretna? Umrijet će u roku od tjedan dana! Umrijet će i ja to znam! Jesi sad sretna?! Vidjela sam ju i to će se dogoditi.... A to što si mi najbolja prijateljica ne znači da moraš znati kako vidim nešto što ne vidi gotovo nitko na ovom jebenom planetu!!! –naglo sam zašutjela i pogledala ju širom otvorenih očiju.
Njeno lice bilo je užasnuto.
O moj Bože, što sam to učinila? Kako sam samo mogla? Bila sam obećala da neću odati!
Ovo nije dobro, ovo nikako nije dobro. I što je još gore najvjerojatnije sam povrijedila najbolju prijateljicu onim svojim zadnjim riječima. Zemljo, otvori se. Željela sam nestati ili u najmanju ruku postati nevidljiva.
-Ti znaš.. da će on... umrijeti? –Tia je iz mucala.
I dalje sam ju gledala kao luđakinja. Nije mi preostalo ništa drugo nego da se maknem s ulice.
-Oprosti mi molim te.–rekla sam brzo i bacila se u trk.- Znaš da te volim. –na kraju sam nadodala uz veliki osjećaj krivnje. Vikala je za mnom no nisam se obazirala. Morala sam nestati i to što prije. Znala sam da će mi to biti posljednje riječi koje sam joj uputila. Pravilo je bilo jednostavno. Više me nije smjelo biti na ovome svijetu.

Nema komentara:

Objavi komentar