nedjelja, 24. travnja 2016.

Glasnici Smrti ~ No 17.

Gledala sam ga sa smiješkom na licu.
Ni on nije skidao pogleda s mene.
Rijeka sreće mi je strujala kroz vene. Napokon sam se osjećala potpuno tu uz njega.
-Ovaj... -dosjetila sam se jednog pitanja, -ako postoji Raj, to jest Beskrajnost, znači li to da postoji i Pakao?
Nasmiješio se. -Pa da i ne.

-Kako to? Mislim, kamo onda odlaze svi zli ljudi sa Zemlje? -upitala sam zbunjeno.
-Također u Beskrajnost. Vidiš, poslije smrti ljudi se ponovno rađaju, ne kao male bebe nego kao odrasla osoba. Svaki čovjek prije ulaska u Beskrajnost razgovara s Bogom te odabire kako će izgledati u Beskrajnosti. Čovjek ne može izgledati drugačije od onoga kako izgleda, ali može birati u koju godinu se zauvijek želi vratiti. Znači, uzmimo za primjer nekog starca. On može odabrati da će u Beskrajnosti izgledati kao kada mu je bilo dvadeset. Ali ako, na žalost, u Beskrajnost ulazi dijete od deset godina, ono ne može biti starije od tih deset godina. E, sad si me pitala o tim zlim ljudima. Dakle kad se ponovno rode, to jest, odu u Beskrajnosti oni će zauvijek tamo biti bezgrešni. I oni najveći kriminalci sada su ti pravi dobri anđeli. Zbog toga ti je Beskrajnost savršena. Nema kriminala, mržnje, ljubomore, zavisti, ničega, nikakvih ružnih osjećaja, samo oni lijepi osjećaji. Zapravo definicija Pakla bila bi ova Zemlja. Na njoj ima svakakvih ljudi, i dobrih i loših, sretnih i nesretni, baš svakakvih, a kada ljudi odu u Beskrajnost sve loše nestaje.
-Lijepo zvuči. -na kraju sam zaključila. -Kako znaš sve to, a nikad nisi bio tamo?
-Pa hajmo reći da se prenosi s koljena na koljeno. Onaj tko je bio meni predodređen pričao je meni i sve me o tome naučio, i tako ti je to išlo u nedogled. Na početku je Božica to objašnjavala svojim prvim Glasnicima.
-Hoću li ja ikada upoznati Božicu?
-Naravno. Ti si odabrana i umjesto predaje Bogu predat ću te njoj. Zaželjet će ti dobrodošlicu. Njoj se obraćamo svaki put kada je nešto važno, na primjer kao ovo s materijalizacijom. Obraća se i ona nama svaki put kad treba, a to je svakih trideset dana, tada, ovaj... -zastao je i namrštio se kada se nečega sjetio. Uspjela sam uhvatiti samo bljesak toga. Izgledalo je kao neki popis. U tom trenu me presjeklo nešto kroz srce, nisam mogla shvatiti od kud taj osjećaj. U trenutku sam shvatila da taj osjećaj nije bio sasvim moj. Bio je njegov, no i ja sam ga osjetila. Na svu sreću brzo se povukao, isto kao i slika. Nisam uspjela razaznati ni slova. On ju je brzo odstranio iz sjećanja. Nešto mi nije htio reći, shvatila sam.
-Što je to bilo? -upitala sam. Prislonila sam si ruku na mjesto gdje je bilo srce, sada više nije boljelo.
-Ma ništa, zaboravi na ono što si vidjela.
-Vidjela sam samo nešto kao popis.
-Nisi vidjela što piše? -upitao je brzo.
-Ne, nisam.
-Dobro, to je dobro. -rekao je i uzdahnuo.
-Zašto? -pogledala sam ga.
-To što si na kratko vidjela bio je popis svih Glasnika i onih koji bi trebali... znaš već. -rekao je. -To ti je kao podjela zadataka. Svakih trideset dana svaki Glasnik dobije po jednu osobu koju treba predati u Beskrajnost. A ti ne bi smjela vidjeti taj popis sve dok ne postaneš Glasnik.
-Aha, oke. -rekla sam na kraju.
Pogledala sam na sat.
-A sranje! -viknula sam i počela se dizati s kreveta.
-Što? -upitao je zbunjeno.
-Već su pola tri.
-Da i? -upitao je i dalje ne razumjevši.
-Obećala sam Tiji da ću je doći posjetiti u bolnicu oko tri.
Stajala sam gledajući ga.
-Znaš da ja ne mogu s tobom. -rekao je.
Da, bilo je to jedno od onih pravila. Nitko ga ne smije vidjeti osim mene.
-A super! -uzviknula sam namršteno. -Što ću sad? -upitala sam hipotetski.
Željela sam vidjeti Tiju sad kad sam bila sva sretna i kada sam napokon bila pri sebi.
Htjela sam ju razveseliti velikom bombonijerom i malenim plišanim medvjedićem i hrpom cvijeća i željela sam se s njom veseliti njezinoj maloj još nerođenoj curici.. dobro ili dečkiću (samo da je zdravo). Željela sam biti uz nju, ali Ryan je bio tu i nije ga nitko smio vidjeti i tko zna kad će ponovo biti 'živ' (nisam mislila preostale dvije mogućnosti s materijaliziranjem samo tako ispucati). Nisam mogla otići. Gledala sam ga dok je on slušao moju dilemu u mislima.
-Možeš otići do nje. Ja ću jednostavno otići prije. -rekao je tiho.
Vidjela sam mu u očima da mu se ta ideja baš i ne sviđa.
-Ne. -rekla sam automatski. -Ne ideš nikamo. Nazvat ću Tiju i reći joj da ne mogu doći jer...- na kratko sam razmislila.- ... jer sam u bolnici pobrala onakvu jednodnevnu virozu i da ju ne želim zaraziti. Da, da to ću napraviti. -rekla sam uzimajući telefon u ruke koji mi se nalazio na noćnom ormariću pokraj kreveta.
-Gle ne moraš to učiniti. -rekao je.
Pogledala sam ga.- Znam da ne moram, ali i ti i ja jako dobro znamo koliko želim ostati.
Kratko je kimnuo. Jer imala sam pravo, i on i ja jednako jako smo željeli da ostanem uz njega.
Njega je taj osjećaj malo zbunjivao jer nije želio da biram između njega i najbolje prijateljice.
Nije da sam odabrala baš njega. Samo sam željela sva ova dvadeset i četiri sata koja imam provesti s njim. Ovakva prilika mi se vjerojatno još dugo neće pružiti. Ovoliko sreće već dugo nisam doživjela i uzimala sam je što sam više mogla. Nema šanse da ga sada ostavim.
-Imam ideju. -rekla sam i bacila se kraj njega na krevet. Privio me bliže k sebi.
Prvo sam otipkala Tijin broj moba.
Javila se nakon trećeg zvona.
-Ej Ash! -rekla je veselo.
-Hej Tia. -rekla sam zvučeći usporeno i nekako bolesno.
-Što je bilo? -upitala je zabrinuto.
-Izgleda da sam pokupila neku virozu u bolnici. Cijelo jutro sam povraćala. -izmislila sam.- I stvarno mi je loše. Neću moći doći. Oprosti. Ne želim te zarazit.
-Oh, dobro onda. Samo se odmaraj i nemoj ići van da ti se ne pogorša. -rekla je brzo i dodala.- Ne moraš se brinuti za mene. Dobro mi je i bebica je ok, samo će nas još sutra zadržati da nas malo promatraju.
-Oke, doći ću sutra ako će mi biti bolje.
-Ne moraš se žuriti. Samo se odmori.
-Hvala Tia. Čujemo se sutra. -rekla sam polako.
-Brzo ozdravi. -rekla je i poklopila.
Poklopila sam i ja.
Osjećala sam se grozno. Tiji u životu nisam lagala. Ali baš nikad. Dobro, prešućivala sam joj da vidim Glasnike Smrti, ali to je bilo i za njeno i moje dobro. Stvarno joj nikad nisam lagala, ovo je bilo prvi put i osjećala sam se ko najveća smrdljiva lažljivica na svijetu.
-Nisi trebala.. -počeo je on.
Pogledala sam ga mrko pa je utihnuo. Vidjevši da me gleda nekako tužno približila sam mu se i glasno ga cmoknula u obraz. -Oprosti nisam mislila biti takva.
-Ma znam da ti je teško i bez mene zato se ne moraš brinuti.
-Hvala na razumijevanju. -zahvalila sam mu se, a onda mu podarila jedan dugi, slastan poljubac.
Jedva sam se odvojila od njega.
-Čekaj. -rekla sam.- Moram obaviti još jedan poziv.
Ponovno sam uzela telefon i nazvala tatu.
-Molim?- javio se.
-Bok tata.
-Ash, nisam očekivao tvoj poziv.
-Ma da znam. Prvo da te pitam.. kako je mama? Još se uvijek ljuti na mene?
-Malo, ma prošlo je više od tjedan dana od tog malog skandala, prestat će se ona ljutiti na tebe vrlo skoro, siguran sam.
-Ma da znam, ali eto pitam kad me uopće nije zvala. Znaš i sam da me nazivala sto puta da me podsjeti za večeru srijedom, a sad ni poziva ni večere.
-Ne brini, bit će ona u redu.
-Nego tata imam jednu lijepu vijest. -rekla sam veselo.
-Je li? Pa reci mi. -rekao je sa zanimanjem.
-Tija je trudna. -rekla sam još veselija no prije.
-Ma nemoj mi reći, pa moram joj čestitati. Kad je saznala?
-Jučer. Bilo joj je pozlilo pa su ona i Nate otišli u bolnicu i na kraju kad su napravili krvne pretrage ispostavilo se da je trudna. Ne bi vjerovao. -ispričala sam.- Nego tata zato te i zovem. Treba mi mala uslugica. -rekla sam i pogledala Ryana, gledao me.
-Samo reci.
-Bi li htio nekad danas otići do nje, ono da joj umjesto mene odneseš neku finu čokoladnu bombonijeru i cvijeće i možda plišanog medvjedića, ja baš i ne mogu, ovaj... imam užasno puno posla, a njoj sam rekla da ne mogu doći jer sam kao pokupila tu neku virozu i sad zapravo povraćam po cijele dane. I sad me peče grižnja savjest i... ma znaš već.
-Ashley Blake Dawson ti si to lagala svojoj najboljoj prijateljici? -upitao je strogo.
-Jesam, ali s dobrom namjerom. Ne želim da misli kako mi je posao važniji od nje. Tata, ozbiljno ti kažem. Šefica me zatrpala poslom da jedva dišem i moram ga napraviti do ponedjeljka. Molim te nemoj joj to reći, preklinjem te. Znaš da ne bi lagala da ne moram. Molim te, molim te, mooolim te...
-Dobro, dobro, pokrivat ću te. -zastao je.- Ali samo ovaj put. Jasno?
-Hvala tata. Stvarno me spašavaš. Reci joj da imam tu neku virozu. Hvala, hvala, hvala. Volim te tata, znaš to.
-Znam mala, znam i ja volim tebe.
-Puno ti hvala. Čujemo se. I ovaj, pozdravi mamu. -rekla sam malo oklijevajući na kraju.
-Dobro, čujemo se. Pozdrav. -rekao je, a onda poklopio.
-Prvo sam viroza, a sad posao od kojeg jedva dišeš? -upitao me Ryan zezajući.
-Pa posao sigurno nisi, ali istina je da od tebe jedva dišem. -priznala sam.
-Tak već može. -nasmijao se.
-Gladna sam. -odjednom sam rekla, a onda sam shvatila da je to i bila istina.
Nisam jela od jučer, a sad su već tri sata poslije podne.
-Jesi ti gladan. -upitala sam kada sam shvatila da me gleda.
-A - a, mi Glasnici ti nemamo takve potrebe. -objasnio je.
-A super. -rekla sam smrknuto.- Idem si nešto na brzinu spremiti.
Poljubila sam ga, a zatim otišla u kuhinju.

Ostatak dana je protekao u veselom raspoloženju. Gledali smo moje omiljene crtiće, njemu je to zapravo bilo prvi put da gleda Spužvu Boba i ostalu ekipu. U jednom sam se trenutku začudila, ali sam se u drugom već sjetila kako on nije živ više od dvadeset i pet godina. Od svih crtića koje smo bili gledali najviše mu se svidio Bubimir i mala Lidija.
Ležali smo na krevetu zagrljeni, gledali TV i pričali. Pogledala sam na sat. Bilo je pola jedanaest u noći.
-Hej, još malo pa će proći dvadeset i četiri sata. -rekla sam tiho.
Pogledao je na sat, ali nije ništa rekao.
-Htjela bih da ostaneš. -rekla sam pogledavši ga u oči.
-I ja bih to volio, ali i sama znaš da ne mogu.
Namrgodila sam se.
-Ionako ću stalno biti uz tebe. Znaš da me možeš pozvati bilo kad.
-Da, ali to nije isto.
Pogledao me tužno. Oboje smo htjeli da ostane, ali bilo je nemoguće. Zapravo bilo je moguće, samo što ja nisam još željela iskoristiti ona dva puta kada će ponovno moći biti 'živ'.
-Oke, preživjet ću. -rekla sam na kraju.
Poljubio me.- Volim te mala moja.
-I ja tebe. -rekla sam i na trenutak zaklopila oči dok mi je milovao obraz, a onda više nisam osjećala njegov dodir.
-Što? -rekla sam brzo i otvorila oči.
Više ga nije bilo uz mene.
Tu sam. Rekao je.
Brzo sam se okrenula prema fotelji. Sjedio je tamo, potpuno obučen sa smiješkom na licu.
Pokušaj zaspati. Obećala si Tiji da ćeš sutra doći kod nje. Odmori se.
Znaš, dobra ti je to ideja. Rekla sam i počela slagati jastuk za najudobniji položaj. Laku noć.

Laku noć i tebi.

Nema komentara:

Objavi komentar