nedjelja, 10. travnja 2016.

Glasnici Smrti ~ No. 15

O da, ona brana koju sam kol'ko - tol'ko držala proteklih dana sada je popustila, nastala je poplava.
Briznula sam u plač. Što sam drugo mogla?
Napokon sam mogla priznati. Bila je u toliko toga bolja od mene.
Nikad se nisam natjecala s Tijom, vjerujte mi, nikad nije bilo natjecanja. Uvijek smo bile najbolje prijateljice, slične, gotovo iste, nimalo različite po karakteru i razmišljanju. Najbolje prijateljice, praktički sestre. Ali uvijek je bila bolja u svemu, ali baš svemu.
Imala je savršenu obitelj.

A što sam ja imala? Neuravnoteženu mamu i tatu koji me jedva uspijevao odgojiti uz sav svoj posao.
Imala je uvijek bolji prosjek u školi, uvijek je bila omiljena u razredu.
A što sam bila ja? Moj prosjek je bio u redu, sasvim solidan na to koliko sam se trudila i imala sam samo jednu prijateljicu.
Na faksu se ludo zabavljala i uz to prolazila sve kolokvije bez po' muke.
A što je bilo sa mnom? Ubijala sam se dan i noć kako bih uspjela sve pohvatati i naučiti na vrijeme, nije bilo vremena za zabavu.
Uvijek je hodala s najboljim komadima.
A gdje sam bila ja u toj priči? Naravno negdje sa strane radeći kojekakve projekte ili što već drugo.
Sada je imala dečka iliti zaručnika (nazovite to kako god hoćete).
A koja imam ja? Nikoga! Sasvim sama, bez ikoga da me voli na taj poseban način.
Ona.. ona će za najviše devet mjeseci u naručju držati svoje novorođeno dijete.
A što ću ja? Ništa, u rukama neću imati ništa.
Nikad se nisam natjecala s njom iako je očigledno da je u svakoj kategoriji života odnijela zlatnu medalju. Nikad joj nisam zamjerila što ima lijepo uređen život, što je lako i brzo učila i pamtila, što se većinu vremena zabavljala. Nikad joj nisam ništa zamjerala, a sad je sve došlo naplatiti svoj dug.
Dakako da sam joj ponekad zavidjela no uvijek bi se sjetila da mi je ona najbolja prijateljica te bi zavist prešla u ponos. Bila bih ponosna što mi je ona prijateljica jer uvijek je mogla birati društvo u kojem će biti, a ona je izabrala mene.
Sada ima toliko toga što bih očajnički željela imati, ali nemam, a vjerojatno dugo vremena ni neću ni dobiti. Željela sam imati obitelj, ne obitelj kao svoje roditelje. Ne. Ja sam poželjela biti majka, poželjela sam imati... sve ono što više nemam, sve ono što se gradi više godina kroz ljubav i povjerenje. Sve to ja još dugo neću imati.
Zavist je ponovno, kao i svaki put, prešla u ponos. Duboko u sebi bila sam ponosna na Tiju što je uspjela isplesti niti prekrasnoga života, bila sam sretna što Nate upliće svoj život u njezin. Usrdno sam im poželjela svu sreću ovoga svijeta.
Bez obzira na zaključke suze su i dalje nezaustavljivo tekle same od sebe.
Sklupčala sam se u fotelji u kojoj je Ryan tako često sjedio.
Poželjela sam ga uz sebe u ovom trenutku, zapravo, očajnički mi je trebao. Ali strah me je. Strah me da me ne vidi u ovakvom stanju, svu shrvanu, mokrih crvenih obraza, razmazane maskare. Uvijek sam vjerovala da je u njemu nešto posebno, posebno i meni sasvim strano.
U tom se trenutku sve, i tuga i zavist i ponos i sreća, pretvorilo u čežnju. U čežnju za nestvarnim bičem, u čežnju za Ryanom.
Nisam ni shvatila da sam izgovorila njegovo ime u mislima sve dok mi se nije obratio.
Tu sam. Šapnuo je tiho.
Trgnula sam se i brzo otvorila oči.
Što? Ti? Tu? Radiš? Koliko si dugo ovdje? Upitala sam ga brzo brišući suze.
Čučnuo je ispred fotelje.
Dovoljno dugo da te vidim svu rastrganu. Što se dogodilo? Upitao me zabrinuto.
Nisam mu željela reći.
U istom trenutku pala mi je jedna čudna, vjerojatno neizvediva, ideja na pamet. Gotovo sam mogla vidjeti kako mi iznad glave svijetli žaruljica.
Nije mu to promaklo. Što?
Ryan, reci mi, vi ste uvijek duhovi? Na riječ duhovi rukama sam oblikovala navodne znakove.
Da, zašto pitaš? Odgovorio je još uvijek zbunjeno. Nije razumio u kojem smjeru ovo vodi jer sam trenutno (od kako mi je sinula ta jedna ideja) držala zaključana vrata svih misli osim one da vodimo razgovor.
Znači, nikad se ne možete materijalizirati? Upitala sam podmuklo.
Mislim da ne. Zašto?
Slegnula sam ramenima te usne stisnula u tanku crtu. Misliš, a bi li to ikako bilo moguće? Mislim na to da se materijaliziraš. Rekla sam ignorirajući njegovo pitanje.
Ne znam, ali mogu provjeriti, ako ti je to toliko važno?
Da, da, molim te idi provjeri.
Oke. Pogledao me pomalo nesigurno, a potom je nestao.

Čekala sam ga nekih pet minuta, ni sama ne znam, ali činilo se kao cijela vječnost.
Pitala sam se što ako mi ideja ne uspije. Što ako sve propadne, što ako se na kraju ipak neće moći materijalizirati?
Možda je do sad uspio shvatiti što se događa, što sam naumila. Ne bi me iznenadilo da je, pa ipak je osjećao moje osjećaje. Osjetio je moju čežnju, a potom je čuo svoje ime u mojim mislima, vjerojatno je to dvoje uspio povezati.
Što ako se osramotim? Što ako me... odbije?
Morat ću skupiti hrabrosti i izvesti to pa kud puklo da puklo. Nemam što izgubiti. Oke, mogu se doživotno osramotiti. Ali sve ćemo to tek vidjeti, ako je uopće moguće da se iz duha pretvori u pravo živo biće od mesa i krvi.
Ne znam zašto, ali imala sam dobar osjećaj glede svega ovoga. Vidjet ćemo, vidjet ćemo...
Razmišljala sam tako i dalje sklupčana u fotelji, lagano grickajući nokte.
Suze na obrazima su mi se već odavno osušile za sobom ostavivši samo slani trag.
Napokon se pojavio.
Skočila sam na noge.
Iiii??? Bila sam nestrpljiva.
Veliki smiješak mu se pojavio na licu. Da, moguće je...
Ciknula sam od sreće prekinuvši ga.
Još se više nasmiješio. ...Ali ima jedna caka, zapravo više njih.
Namrštila sam se. Da i to čujem.
Pa imaš sreće što smo predodređeni jer inoče se ne bih mogao materijalizirati. To vrijeme je ograničeno, samo dvadeset i četiri sata. Ne smije me vidjeti nitko drugi osim tebe same i smijem se materijalizirati samo tri puta, više od toga ne ide.
Namrštila sam se. Šugava pravila. Ali sam ih zapravo shvaćala. Kad bi smjeli biti neograničeno „živi“ mogli bi to stalno iskorištavati, a to sigurno ne bi bilo dobro.
Točno to. Odgovorio je na moje misli.
Onda? Hoćeš li se materijalizirati ili ne? Počela sam ga požurivati.
Ponovno se nasmijao, ovaj put na moju nestrpljivost.
Stvarno mi nije jasno zašto me stalno požuruješ. Potužio se.
Pa daj onda više postani stvaran pa ćeš vidjeti. Rekla sam vragolasto se osmjehnuvši.
O, pa zanimljivo. Pomislio je, a onda zažmirio i duboko udahnuo.
Prošlo je pet sekundi, a onda je otvorio oči.
Jesi li uspio? Upitala sa ga jer nisam primijetila nikakvu promjenu.
-Jesam.- odgovorio mi je, ali ne kroz misli.
U čudu sam zinula. Njegov glas bio je tako lijep i ugodan za moje uši.
Bez razmišljanja sam mu se bacila u zagrljaj.
Tako sam se jako „bacila“ na njega da se zanjihao na petama, ali objeručke me prihvatio te me također čvrsto zagrlio.
Iako mu se izgled nije nimalo promijenio, sada više nije bio duh, bio je stvaran, živ, topao i mek.
Mogla sam mu čuti misli prepune dojmova. Bio je iznenađen što sve osjeća kao i prije dok je bio živ. Upijao je svaki mogući dojam, dodir, miris....
Udahnula sam. Njegov miris bio je lijep, blag ali dovoljno jasan. Nisam znala, nisam mogla definirati taj miris, još nikad ga nisam osjetila.
Lagano mi je rukom prošao kosom, pa sve niz leđa. Naježila sam se na njegov nježni dodir.
-Hoćeš li mi reći što si naumila? -upitao je sad već pomalo nestrpljiv.
Polako i nježno sam se izvukla iz zagrljaja.
Šutjela sam gledajući u one njegove sive oči.
Obje ruke sam mu stavila na obraze i dalje ga gledajući.
Sad ili nikad. Pomislih.
Vrlo sporo sam mu se približila, a onda lagano, vrlo lagano prislonila svoje usne na njegove. Ajme kako sam samo jako bila nervozna!
Nisam se ni odmaknula na pristojnu udaljenost kako bih vidjela njegovu reakciju, a njegove su se usne ponovno našle na mojima.
Ljubio me tako dugo i s tolikim žarom da više nisam znala gdje sam, što sam, koje je vrijeme, niti što, niti kako, a ni zašto. Više nije bilo nikoga osim nas dvoje.
Nitko me u životu nije poljubio kao on. Nitko.
Čežnja se ponovno rasplamsala u meni.
Svoju desnu ruku uplela sam u njegovu kosu, a lijevu sam lagano držala na njegovom ramenu.
Njegove ruke pak nisu bile toliko mirne kao moje.
Dodirivao mi je lice, kosu, vrat, ramena... bilo ga je svugdje.
Svaki njegov dodir je za sobom ostavljalo vatru na mojoj koži. Želja se rasplamsala. Bila je jača od mene, nisam ju mogla obuzdati, a nisam ni željela.
I moje su se ruke počele kretati istražujući njegovo prekrasno tijelo.
Imala sam osjećaj kao da je negdje blizu mene buknuo požar koliko mi je postalo vruće. Oh pa to sam bila ja. I on.
Disanje mi je postajalo sve teže.
Kada više nisam mogla izdržati, povukla sam ga par koraka u stranu, a da se nismo odvajali.
Doista do želiš? Čula sam njegovu slabu misao kada je shvatio što mi je u mislima.
Više od ičega. Jedva sam pomislila.
Privio me još bliže sebi, a onda smo oboje pali na moj krevet.


hg

Nema komentara:

Objavi komentar