Moglo bi se reći da
sam skapavala do četvrtka, živjela iz dana u dan i samo preživljavala. Oke,
opet pretjerujem. Zapravo nije bilo tako loše. Jedna od najvažnijih stvari koja
se dogodila je bila ta da smo već u utorak poslije posla Tia i ja pronašle
savršenu vjenčanicu. Bila je to najljepša vjenčanica koju sam u životu vidjela
i jednu malu mrvicu sam bila ljubomorna na Tiu što će ju nositi ona, a ne ja. I
ja sam željela vlastito vjenčanje. U tom sam trenutku čak i mogla zamisliti
sliku Macka i sebe kako stojimo pred oltarom i izgovaramo zavjete, a ja u toj
prekrasnoj vjenčanici, Tia pokraj mene kao vjenčana kuma... O da, sanjarila sam
ja o tome danu... Uglavnom vjenčanica je bila tradicionalne bijele boje (da se
mene pitalo ja bih uzela isti takav kroj samo u boji šampanjca). Nije imala
naramenice. Na gornjem dijelu bila je prepuna sitnih bijelih perlica, u lagano
slovo V spuštala se od struka i širila tako da je otraga bila nešto duža. Uz
vjenčanicu dobio se i par rukavica koje su bile obasute perlicama kako i
haljina. Tia se zaljubila u tu vjenčanicu čim ju je ugledala. Ljubav na prvi
pogled, što drugo reći. Bilo mi je vrlo drago zbog nje. Dakako to nije bilo baš
sve. Još je morala pronaći prikladan nakit. Obećala je sama sebi da će ga
potražiti već sljedeći tjedan.
Onaj 'duh' se još uvijek nije pojavio.
Iskreno, užasno me počeo živcirati. Nisam željela popustiti i izgovoriti
njegovo ime. Nisam. Bila sam tvrdoglava, preponosna i znala sam da to nikako
neću učiniti. Pa što si je on uopće umišljao da je?! Ušao je u taj moj život
koji je i bez njega bio dovoljno zbrkan, a kad se on pojavi stvari su se još
dodatno zakomplicirale! U glavi sam po milijunti put zamišljala kako bi se
najradije pošteno posvađala s njim kako bi mi ipak bilo lakše što je otišao.
Tada bih imala točan razlog da ga mrzim. Svaki moj scenarij bio bi sličan. Svađali
bi se ko ludi, vrištala bih na njega, opsovala bih mu sve po spisku (DA,
opsovala!), bacala stvari, da mogu davila bih ga rukama sve dok mu faca ne bi
postala plava! Bila sam toliko bijesna na njega da sam ga željela zadaviti
golim rukama! Mislim koji kreten otiđe bez ikakvog razloga i onda se ne pojavi
'ko zna koliko dana... I joj! Kako sam samo htjela reći da ga mrzim!
Nisam ni shvatila koliko sam zapravo ljuta na
njega sve do sada. Čeljust mi je bila čvrsto stisnuta tako sam me sve boljela,
a bijesan pogled u ogledalu - za koji sam shvatila da je moj -prepao me.
Opustila sam se no bijesno sam bacila majicu, na krevet. Spremala sam se za
izlazak s Mackom i željela sam izgledati odlično. Na kraju sam odabrala vrlo
jednostavnu sivu majicu, isti takav kaputić, plave hlače, smeđe čizmice i istu
takvu torbu. Valjda je bilo oke.
Nisam više željela razmišljati o prokletom
duhu koji zapravo, na kraju sam zaključila (po ko zna koji put), nije ni
postojao. Moja mašta se poigravala sa mnom. Kako onda objasniti svaku blijedu
osobu u crnom koja se šeće po ulici i koju mogu samo ja vidjeti? Pa vrlo lako,
već sam nekoliko puta ustanovila da nisam normalna, očito je ono majčino
maltretiranje iz djetinjstva uzelo je svoj danak.
Čak sam iz daljine mogla vidjeti da kraj njega
stoji netko, no nisam bila sigurna tko.
Kada sam se približila dovoljno da vidim tu
osobu koja se nalazila neposredno u njegovoj blizini, sve što sam danas pojela
odjednom mi je prisjelo. Sada sam opet došla do spoznaje da nisam luda onoliko
koliko sam mislila da jesam.
Kako su se samo usuđivali? Što im to sad
znači? Oke, znam što znači, ali zašto baš sad? Zašto baš on? Pa tako je mlad!
Može ih biti sram!
Stala sam ispred Macka, a da ga nisam ni
pozdravila. Piljila sam u žensku osobu do njega. Nisam mogla vjerovati
vlastitim očima.
Vrlo lijepa žena u crnoj haljini stajala je
pokraj njega.
-Ashley nešto nije u redu? -upitao me pomalo
zbunjen.
Okrenula sam glavu prema njemu no moje su oči
i dalje bile čvrsto prikovane za sivo plave oči ove djevojke. I ona je gledala
mene, a onda sam joj odjednom u očima vidjela kako je shvatila da ju vidim.
-Ha? -upitala sam odsutno.
-Nešto nije u redu? -ponovio je pitanje.
Natjerala sam se da ga pogledam.
-Ovaj...-napokon sam prozborila, -Sve je oke.
Kako se osjećaš?
-Sasvim u redu. -odgovorio je.- Zašto pitaš?
-upitao je nekako sumnjičav.
-Ja.. mislim kako bi bilo najbolje da se
prestanemo viđati. -rekla sam brzo bez ikakva razmišljanja. Samo sam ispalila
ko iz topa.
-Molim? Zašto? -upitao me još više sumnjičav.
Koraknuo je prema meni.
Ja sam koraknula u nazad. Kao da sam se bojala
da će mi se nešto dogoditi ako me dodirne. Kao da sam se bojala da će ono što
je uz njega prijeći na mene....
-Ovaj.. ja... -ponovno sam počela sa
zamuckivanjem. Nisam znala kako da nastavim, kako da mu uopće nešto kažem.
Znala sam da ću mu morati lagati. Istina ne
dolazi u obzir. A i da mu kažem istinu sigurno mi ne bi vjerovao. 'Hej gle pored tebe je ta ženska koja
predstavlja Smrt i ti ćeš umrijeti u roku par dana.' Malo morgen! Ne, nema šanse!
Ništa od istine. Zavjetovala sam se da ih neću razotkriti i tako će ostati.
Ali.. ali.. on, ja.. on će umrijeti, a ja sam
ozbiljno razmišljala o njemu, o nama, o mogućoj budućnosti. A on će za nekoliko
dana otići s ovog svijeta.
Oči su mi se napunile suzama.
-Ash? -rekao je zabrinutiji no prije.
Ovaj put sam mu dozvolila da mi priđe. Obje
ruke je položio na moja ramena, pogledao me ravno u oči.
-Ash, što je bilo? Nešto se dogodilo?
Ja... nisam znala gdje mi je glas. Čula sam ga
samo u svojoj glavi gdje je stalno ponavljao pitanje zašto. Nisam ga mogla pronaći. Glasnice su mi bile skroz stisnute.
Morala sam nešto reći. Ali što? Kako da objasnim da se više ne možemo viđati?
Koji razlog da mu dam?
Nisam željela započinjati nešto što ne bih
bila u stanju završiti. U prijevodu, nisam se željela više viđati s njim, nisam
se željela vezati uz njega kad će već.....
Oči su mi bile pune suza, ali nisam se smjela
rasplakati. Ne sad i ne pred njim.
Gledala sam oko sebe, svugdje, samo da ne
moram gledati njegovo lijepo ali zabrinuto lice.
Pogledala sam uvis. Pokušala sam otjerati
suze, duboko sam udahnula i skupila hrabrost.
Pronašla sam svoj glas i rekla: -Oprosti, ali
zaista mislim da se više ne bi trebali viđati. -rekla sam polako izgovarajući
svaku riječ vrlo jasno no glas mi je zvučao nekako labavo, promuklo.
-Što se dogodilo? Jesi li dobro? Zašto tako
misliš?
O Bože
pomozi mi.....
-Dobro sam. Nije se ništa dogodilo.
-Zašto onda tako misliš? Upoznala si nekog
drugog?
-Ne! -rekla sam brzo. -Nisam nikoga upoznala.
Da Bog
da si jezik pregrizla! Što mu nisi lagala, lako bi ga se riješila!!!
-Što se onda dogodilo?
-Ništa. Nemoj me više pitati za to. -rekla sam
uznemireno.
Ona je samo stajala tamo i slušala ovu dramu.
U nekoliko navrata sam ju prostrijelila pogledom. Gamad jedna!
-Ash. -pogledao me molećivo.
-Mack. -pogledala sam ga strogo. -Rekla sam da
se više ne možemo viđati. Kraj priče. Tako sam odlučila.
-I odlučila si to bez mene? Ne zanima te moje
mišljenje o svemu tome?
-Ne, ne zanima me. -lagala sam.
-E pa ja ću ti ga svejedno reći! -rekao je
ljutito. -Mislim da si stvarno super cura iako te jako kratko znam, da si
vrijedna truda. Vjerujem da bi od nas
moglo biti nešto više jednoga dana. Dobra si osoba i ja to cijenim. Želim se
nastaviti viđati s tobom! Ne želim da ovo prestane.
Gledala sam ga u nevjerici. Najgore je bilo to
što sam i ja sanjala isti san o budućnosti .
-Lijepo mi je sve to čuti. -morala sam
priznati. Podigla sam ruke tako da sam maknula njegove ruke sa svojih ramena.
-Ali te molim da me pustiš. Želim otići. Oprosti.
Okrenula sam se od njega. Brzo me primio za
ruku.
-Ne stani, želim objašnjenje.
-Samo me pusti. Oke?! -rekla sam vrlo
uzrujano.
Oči su mi se ponovno ispunile suzama.
Nisam ga mogla pogledati u oči.
Osjetila sam da je njegov stisak popustio pa
sam iskoristila situaciju i istrgla ruku.
Morala sam odavde i to brzo.
Samo
nemoj poći za mnom. Nemoj mi još više otežati ovo.
Na svu sreću ostao je stajati tamo gdje sam ga
i ostavila.
Uletjela sam u stan sva u suzama.
Nisam smjela razmišljati o tome što se
dogodilo. Ne sada (ipak sam znala da će mi se ubrzo obiti o glavu i morat ću o
svemu razmišljati... ali ne sad!).
Morala sam pronaći nešto da ne zaokupi.
Ogledala sam oko sebe po stanu u potrazi za
nečim što bi zaokupilo moje uzburkane misli.
Na polici sam ugledala knjigu koju sam nedavno
kupila, ali je još nisam uspjela pročitati.
Jako sam voljela knjige, njihov prekrasni -
ali ipak nestvarni - svijet, utjehu koju bi mi pružale, likove koji bi me
razveselili ili pak rastužili. Voljela sam ih, bile su posebne te knjige, puno
su davale ali nisu puno tražile za uzvrat. U jednoj knjizi – Srce od tinte se zove - koju sam davno
pročitala pisalo je: „Knjige vole svakoga
tko ih otvori, poklanjaju utočište i prijateljstvo i ne zahtijevaju ništa za
uzvrat nikad te ne napuštaju, nikada, čak ni kad s njima loše postupaš.“ [1] Trenutno mi je trebalo to prijateljstvo i to
toplo utočište.
Došla sam do police i pogledala u knjigu.
Korice su bile tvrde. U mene je gledalo jedno
prekrasno tamno oko. Ispod je pisalo: U
sebi Stephenie Meyer od autorice serijala Sumrak.
Naravno da sam bila upoznata s tim serijalom.
Četiri knjige tamnih korica gledale su na mene s najviše police. Prva je na
koricama imala sliku ruku koje drže crvenu jabuku, druga prekrasni tulipan,
treća napukla crvena vrpca, i četvrta sa slikom figure kraljice i pješaka iza
nje na šahovskoj ploči. Sumrak, Mladi
mjesec, Pomrčina i Praskozorje.
Toplo sam se osmjehnula prema njima i vratila
pogled na knjigu koju sam držala u ruci.
-Pa Steph da vidimo jesi li ponovno uspjela.
-rekla sam na glas.
Udobno sam se smjestila u fotelju i okrenula
prvu stranicu.
„Iscjeliteljevo
ime bilo je Gaz Dubokih voda.
Bio je duša, i po svojoj
prirodi predstavljao je sve dobro: suosjećanje,
strpljivost, iskrenost, krepost. Bio je pun ljubavi. Tjeskoba je za
Gaza
Dubokih Voda bila neuobičajeni osjećaj. ...“
I tako sam se izgubila u riječima jedne
prekrasne knjige....
Nema komentara:
Objavi komentar