nedjelja, 20. ožujka 2016.

Glasnici Smrti - No 12.

Moglo bi se reći da sam skapavala do četvrtka, živjela iz dana u dan i samo preživljavala. Oke, opet pretjerujem. Zapravo nije bilo tako loše. Jedna od najvažnijih stvari koja se dogodila je bila ta da smo već u utorak poslije posla Tia i ja pronašle savršenu vjenčanicu. Bila je to najljepša vjenčanica koju sam u životu vidjela i jednu malu mrvicu sam bila ljubomorna na Tiu što će ju nositi ona, a ne ja. I ja sam željela vlastito vjenčanje. U tom sam trenutku čak i mogla zamisliti sliku Macka i sebe kako stojimo pred oltarom i izgovaramo zavjete, a ja u toj prekrasnoj vjenčanici, Tia pokraj mene kao vjenčana kuma... O da, sanjarila sam ja o tome danu... Uglavnom vjenčanica je bila tradicionalne bijele boje (da se mene pitalo ja bih uzela isti takav kroj samo u boji šampanjca). Nije imala naramenice. Na gornjem dijelu bila je prepuna sitnih bijelih perlica, u lagano slovo V spuštala se od struka i širila tako da je otraga bila nešto duža. Uz vjenčanicu dobio se i par rukavica koje su bile obasute perlicama kako i haljina. Tia se zaljubila u tu vjenčanicu čim ju je ugledala. Ljubav na prvi pogled, što drugo reći. Bilo mi je vrlo drago zbog nje. Dakako to nije bilo baš sve. Još je morala pronaći prikladan nakit. Obećala je sama sebi da će ga potražiti već sljedeći tjedan.
Onaj 'duh' se još uvijek nije pojavio. Iskreno, užasno me počeo živcirati. Nisam željela popustiti i izgovoriti njegovo ime. Nisam. Bila sam tvrdoglava, preponosna i znala sam da to nikako neću učiniti. Pa što si je on uopće umišljao da je?! Ušao je u taj moj život koji je i bez njega bio dovoljno zbrkan, a kad se on pojavi stvari su se još dodatno zakomplicirale! U glavi sam po milijunti put zamišljala kako bi se najradije pošteno posvađala s njim kako bi mi ipak bilo lakše što je otišao. Tada bih imala točan razlog da ga mrzim. Svaki moj scenarij bio bi sličan. Svađali bi se ko ludi, vrištala bih na njega, opsovala bih mu sve po spisku (DA, opsovala!), bacala stvari, da mogu davila bih ga rukama sve dok mu faca ne bi postala plava! Bila sam toliko bijesna na njega da sam ga željela zadaviti golim rukama! Mislim koji kreten otiđe bez ikakvog razloga i onda se ne pojavi 'ko zna koliko dana... I joj! Kako sam samo htjela reći da ga mrzim!
Nisam ni shvatila koliko sam zapravo ljuta na njega sve do sada. Čeljust mi je bila čvrsto stisnuta tako sam me sve boljela, a bijesan pogled u ogledalu - za koji sam shvatila da je moj -prepao me. Opustila sam se no bijesno sam bacila majicu, na krevet. Spremala sam se za izlazak s Mackom i željela sam izgledati odlično. Na kraju sam odabrala vrlo jednostavnu sivu majicu, isti takav kaputić, plave hlače, smeđe čizmice i istu takvu torbu. Valjda je bilo oke.
Nisam više željela razmišljati o prokletom duhu koji zapravo, na kraju sam zaključila (po ko zna koji put), nije ni postojao. Moja mašta se poigravala sa mnom. Kako onda objasniti svaku blijedu osobu u crnom koja se šeće po ulici i koju mogu samo ja vidjeti? Pa vrlo lako, već sam nekoliko puta ustanovila da nisam normalna, očito je ono majčino maltretiranje iz djetinjstva uzelo je svoj danak.


Čak sam iz daljine mogla vidjeti da kraj njega stoji netko, no nisam bila sigurna tko.
Kada sam se približila dovoljno da vidim tu osobu koja se nalazila neposredno u njegovoj blizini, sve što sam danas pojela odjednom mi je prisjelo. Sada sam opet došla do spoznaje da nisam luda onoliko koliko sam mislila da jesam.
Kako su se samo usuđivali? Što im to sad znači? Oke, znam što znači, ali zašto baš sad? Zašto baš on? Pa tako je mlad! Može ih biti sram!
Stala sam ispred Macka, a da ga nisam ni pozdravila. Piljila sam u žensku osobu do njega. Nisam mogla vjerovati vlastitim očima.
Vrlo lijepa žena u crnoj haljini stajala je pokraj njega.
-Ashley nešto nije u redu? -upitao me pomalo zbunjen.
Okrenula sam glavu prema njemu no moje su oči i dalje bile čvrsto prikovane za sivo plave oči ove djevojke. I ona je gledala mene, a onda sam joj odjednom u očima vidjela kako je shvatila da ju vidim.
-Ha? -upitala sam odsutno.
-Nešto nije u redu? -ponovio je pitanje.
Natjerala sam se da ga pogledam.
-Ovaj...-napokon sam prozborila, -Sve je oke. Kako se osjećaš?
-Sasvim u redu. -odgovorio je.- Zašto pitaš? -upitao je nekako sumnjičav.
-Ja.. mislim kako bi bilo najbolje da se prestanemo viđati. -rekla sam brzo bez ikakva razmišljanja. Samo sam ispalila ko iz topa.
-Molim? Zašto? -upitao me još više sumnjičav. Koraknuo je prema meni.
Ja sam koraknula u nazad. Kao da sam se bojala da će mi se nešto dogoditi ako me dodirne. Kao da sam se bojala da će ono što je uz njega prijeći na mene....
-Ovaj.. ja... -ponovno sam počela sa zamuckivanjem. Nisam znala kako da nastavim, kako da mu uopće nešto kažem.
Znala sam da ću mu morati lagati. Istina ne dolazi u obzir. A i da mu kažem istinu sigurno mi ne bi vjerovao. 'Hej gle pored tebe je ta ženska koja predstavlja Smrt i ti ćeš umrijeti u roku par dana.' Malo morgen! Ne, nema šanse! Ništa od istine. Zavjetovala sam se da ih neću razotkriti i tako će ostati.
Ali.. ali.. on, ja.. on će umrijeti, a ja sam ozbiljno razmišljala o njemu, o nama, o mogućoj budućnosti. A on će za nekoliko dana otići s ovog svijeta.
Oči su mi se napunile suzama.
-Ash? -rekao je zabrinutiji no prije.
Ovaj put sam mu dozvolila da mi priđe. Obje ruke je položio na moja ramena, pogledao me ravno u oči.
-Ash, što je bilo? Nešto se dogodilo?
Ja... nisam znala gdje mi je glas. Čula sam ga samo u svojoj glavi gdje je stalno ponavljao pitanje zašto. Nisam ga mogla pronaći. Glasnice su mi bile skroz stisnute. Morala sam nešto reći. Ali što? Kako da objasnim da se više ne možemo viđati? Koji razlog da mu dam?
Nisam željela započinjati nešto što ne bih bila u stanju završiti. U prijevodu, nisam se željela više viđati s njim, nisam se željela vezati uz njega kad će već.....
Oči su mi bile pune suza, ali nisam se smjela rasplakati. Ne sad i ne pred njim.
Gledala sam oko sebe, svugdje, samo da ne moram gledati njegovo lijepo ali zabrinuto lice.
Pogledala sam uvis. Pokušala sam otjerati suze, duboko sam udahnula i skupila hrabrost.
Pronašla sam svoj glas i rekla: -Oprosti, ali zaista mislim da se više ne bi trebali viđati. -rekla sam polako izgovarajući svaku riječ vrlo jasno no glas mi je zvučao nekako labavo, promuklo.
-Što se dogodilo? Jesi li dobro? Zašto tako misliš?
O Bože pomozi mi.....
-Dobro sam. Nije se ništa dogodilo.
-Zašto onda tako misliš? Upoznala si nekog drugog?
-Ne! -rekla sam brzo. -Nisam nikoga upoznala.
Da Bog da si jezik pregrizla! Što mu nisi lagala, lako bi ga se riješila!!!
-Što se onda dogodilo?
-Ništa. Nemoj me više pitati za to. -rekla sam uznemireno.
Ona je samo stajala tamo i slušala ovu dramu. U nekoliko navrata sam ju prostrijelila pogledom. Gamad jedna!
-Ash. -pogledao me molećivo.
-Mack. -pogledala sam ga strogo. -Rekla sam da se više ne možemo viđati. Kraj priče. Tako sam odlučila.
-I odlučila si to bez mene? Ne zanima te moje mišljenje o svemu tome?
-Ne, ne zanima me. -lagala sam.
-E pa ja ću ti ga svejedno reći! -rekao je ljutito. -Mislim da si stvarno super cura iako te jako kratko znam, da si vrijedna  truda. Vjerujem da bi od nas moglo biti nešto više jednoga dana. Dobra si osoba i ja to cijenim. Želim se nastaviti viđati s tobom! Ne želim da ovo prestane.
Gledala sam ga u nevjerici. Najgore je bilo to što sam i ja sanjala isti san o budućnosti .
-Lijepo mi je sve to čuti. -morala sam priznati. Podigla sam ruke tako da sam maknula njegove ruke sa svojih ramena. -Ali te molim da me pustiš. Želim otići. Oprosti.

Okrenula sam se od njega. Brzo me primio za ruku.
-Ne stani, želim objašnjenje.
-Samo me pusti. Oke?! -rekla sam vrlo uzrujano.
Oči su mi se ponovno ispunile suzama.
Nisam ga mogla pogledati u oči.
Osjetila sam da je njegov stisak popustio pa sam iskoristila situaciju i istrgla ruku.
Morala sam odavde i to brzo.
Samo nemoj poći za mnom. Nemoj mi još više otežati ovo.
Na svu sreću ostao je stajati tamo gdje sam ga i ostavila.


Uletjela sam u stan sva u suzama.
Nisam smjela razmišljati o tome što se dogodilo. Ne sada (ipak sam znala da će mi se ubrzo obiti o glavu i morat ću o svemu razmišljati... ali ne sad!).
Morala sam pronaći nešto da ne zaokupi.
Ogledala sam oko sebe po stanu u potrazi za nečim što bi zaokupilo moje uzburkane misli.
Na polici sam ugledala knjigu koju sam nedavno kupila, ali je još nisam uspjela pročitati.
Jako sam voljela knjige, njihov prekrasni - ali ipak nestvarni - svijet, utjehu koju bi mi pružale, likove koji bi me razveselili ili pak rastužili. Voljela sam ih, bile su posebne te knjige, puno su davale ali nisu puno tražile za uzvrat. U jednoj knjizi – Srce od tinte se zove - koju sam davno pročitala pisalo je: „Knjige vole svakoga tko ih otvori, poklanjaju utočište i prijateljstvo i ne zahtijevaju ništa za uzvrat nikad te ne napuštaju, nikada, čak ni kad s njima loše postupaš.“ [1]  Trenutno mi je trebalo to prijateljstvo i to toplo utočište.
Došla sam do police i pogledala u knjigu.
Korice su bile tvrde. U mene je gledalo jedno prekrasno tamno oko. Ispod je pisalo: U sebi Stephenie Meyer od autorice serijala Sumrak.
Naravno da sam bila upoznata s tim serijalom. Četiri knjige tamnih korica gledale su na mene s najviše police. Prva je na koricama imala sliku ruku koje drže crvenu jabuku, druga prekrasni tulipan, treća napukla crvena vrpca, i četvrta sa slikom figure kraljice i pješaka iza nje na šahovskoj ploči. Sumrak, Mladi mjesec, Pomrčina i Praskozorje.
Toplo sam se osmjehnula prema njima i vratila pogled na knjigu koju sam držala u ruci.
-Pa Steph da vidimo jesi li ponovno uspjela. -rekla sam na glas.
Udobno sam se smjestila u fotelju i okrenula prvu stranicu.
„Iscjeliteljevo ime bilo je Gaz Dubokih voda.
      Bio je duša, i po svojoj prirodi predstavljao je sve dobro: suosjećanje,
strpljivost, iskrenost, krepost. Bio je pun ljubavi. Tjeskoba je za Gaza
Dubokih Voda bila neuobičajeni osjećaj. ...“
 I tako sam se izgubila u riječima jedne prekrasne knjige....







[1] Srce od tinte 411. stranica  Cornelia Funk

Nema komentara:

Objavi komentar