nedjelja, 28. veljače 2016.

Glasnici Smrti - No. 9

Ni sama ne znam kad sam zaspala. Vrijeme je prolazilo, samo nisam sigurna je li prolazilo ubrzano ili usporeno. A bilo mi je i svejedno.
Usnula sam san, san u kojem je bio on, naravno.
Nije se događalo ništa osim toga što je on bio uz mene i tješio me. Neumorno me tješio dok sam ja samo plakala.
Trgnula sam se. Slaba svjetlost dopirala je s prozora. Pogledala sam na sat, pola šest.
Krenula sam se protegnuti, ali sam se odmah zgrčila od boli. Zaspala sam na fotelji u sklupčanom položaju. To nije bilo dobro, barem ne za moje mišiće koji su bili užasno ukočeni. No morala sam se pokrenuti, nisam mogla ostati zauvijek na fotelji.
Uz bolne uzdahe uspjela sam otići do kupaonice.
Pustila sam vodu da teče u kadu.
Objema rukama sam se naslonila na umivaonik, a zatim sam se pogledala u ogledalo. Kosa mi je stršila na sve strane. Lice je bilo crveno, oči umorne, a da ne pričam o podočnjacima.
Glasno sam uzdahnula.


Topla kupka me nije posebno opustila. Samo sam još više razmišljala o onome jučer.
Suze su mi navrle na oči no nisam im dozvolila sa se preliju preko ruba.
Još mi uvijek nije bio jasno što mi nije želio reći . Ma vjerojatno nije toliko bitno, a tko zna, možda i je. Ali ja to ne znam, jer mi ne želi reći!
Ni sama ne znam od kud se stvorila onolika bol nakon njegova odlaska. Nisam znala da nešto može toliko boljeti. A ja sam mislila da je kraj svijeta bio kad me Christian ostavio. Sad vidim da je ono bilo ništa u usporedbi s ovim.
Koliko mi je samo boli nanio u tom jednom trenutku. Jedan obični duh. Duh kojeg znam, ono, samo par dana (ne računam ono vrijeme prije one 'nezgode' u parku). Čudno. 
Zapravo to se uopće nije trebalo događati. To, da mi nedostaje nešto što uopće ne postoji na ovom svijetu, nešto što ne mogu ni dodirnuti. Što... što ako on uopće nije ni stvaran? Što ako sam si ja sve ovo umislila? Što ako sam od svog onog pijanstva preko vikenda i majčinog pritiska prolupala, skrenula, poludjela??? Što ako mi nisu više sve daske na broju? O ne, to nije dobro. Koje drugo logično objašnjenje imam? Duhovi ne postoje. Ja sam si sve ovo umislila i sad više nisam normalna.
Stvarno je vrijeme da odem kod psihijatra. Na kraju sam zaključila iako sam jako dobro znala da tamo ne bih otišla ni pod prisilom.

Na putu do posla rekla sam Tiji da imam nešto odjeće za nju. Dogovorile smo se da će doći po nju sutra oko podne. Bila je vesela, naravno. A tko ne bi bio? Obradovala sam ju tom viješću tako da me nije previše gledala, a ni primjećivala kako izgledam. Samo je stalno do ureda pričala o tome kako joj se ovo s odjećom baš lijepo poklopilo jer je uskoro trebala otići u šoping. Bla, bla, bla, jala, jala, jala... čak ju nisam ni slušala zbog čega me je čak malo i zapekla savjest, ali se naprosto nisam mogla koncentrirati na zvuk njena glasa.
Raspoloženje mi je bilo ravno nuli. Možda mi se čak spuštalo ispod ništice. Vrlo lako moguće.
Na poslu sam razmišljala samo o onome što sam trebala raditi. Samo o tome i ničemu više.
Nisam razmišljala o stvarima (ili osobama) koje ne postoje.
Jednostavno sam se zatrpala poslom i obrađivala temu, istraživala sam te provjeravala točnost svake informacije koje sam se dokopala.
Kada je bila stanka za ručak, Tia je prišla mom prostoru u kojem sam radila i upozorila me na to koliko je sati. Ja sam ju samo odsutno pogledala i rekla da ću pojesti nešto iz kantine dok ću ovdje i dalje raditi. Pogledala me malo čudno, a onda je otišla.
Vjerojatno je mislila da sam u PMS-u, ali nisam bila.
Bilo mi je nešto drugo što ni sama nisam mogla definirati.
Zapravo, u jednom malom kutku moga mozga znala sam ime tog razloga, ali si nisam dozvoljavala da uopće pomislim na njega. Na tog R..... nešto! Grrr!!!!
Zatrpala sam se poslom, pa sam do kraja radnog vremena napisala članak.
Pet minuta prije kraja otišla sam do ureda Zle Vještice sa Zapada i predala joj ga.
Na brzinu je pogledala što sam napisala, a onda rekla: -Dobro si to obavila, ali još ću ga bolje pogledati u ponedjeljak. Pa gotova si ovdje.. možeš ići.
-Hvala.- rekla sam nekako odsutno, pa sam još nadodala prije nego što sam otišla: -Ugodan vikend.

Pozdravila sam Tiju, ona mi je zaželjela sreću na 'spoju', na što sam se ja pokušala nasmiješiti. Mislim da baš i nije lijepo izgledalo.

Nema komentara:

Objavi komentar