petak, 1. siječnja 2016.

Glasnici Smrti - Uvod

Smrt, zapravo, nikad nije bila prihvaćena.
Svi smo znali da je oko nas, da će jednog dana doći.
Kada netko koga znamo umre, nastupi nevjerica.
Ljudi nikad zapravo ne prihvate činjenicu da te osobe više nema
jer tu prazninu u srcu najteže je popuniti. Praznina ostaje.
I ne, ne prihvaćamo smrt, iako znamo da nam je vrlo često blizu.
Ne prihvaćamo smrt jer zapravo priželjkujemo da nas čeka nešto poslije toga.
Ne prihvaćamo smrt, ne želimo je, ne poznajemo ju, bojimo je se!



Oduvijek sam mogla vidjeti ono što zapravo nitko nikada neće vidjeti. Barem ne do svoje smrti.
Njihova lica bila su nekako hladna na prvi pogled, a opet toliko lijepa. Crte lica su im bile izražene, glatke, poput mramora. Bili su blijedi kao krpe, ali ipak rumeni na svoj blijedi način. Njihove oči... bile su tako očaravajuće. Prekrasna mješavina plave i sive boje. Ljepše i od srebra.
Gledala sam ih godinama od djetinjstva. Sjećam se trenutka kada sam ih prvi puta ugledala. Od onda sam ih često viđala. Tada mi je bilo šest godina. Bila sam mala slatka djevojčica koja još nije znala ni što je život, a kamo li što je smrt. Tog dana, 25. listopada bio je kišovit dan. Vrlo tužan, kišovit dan. Roditelji su  mi objasnili što se događa tek kada su me doveli na groblje. Moja najdraža baka, majka moje majke, umrla je. Otišla je na nebo, rekli su mi. Naravno, nisam imala pojma što smrt znači, no sada itekako dobro znam. Još dan danas mogu ćuti majčin tihi glas kako mi govori da bake više nema, da se više nikada neće vratiti, da je prešla na 'onu stranu'.
Držala sam mamu za kaput. Objema rukama je prekrivala lice tiho jecajući. Dosađivala sam se i gledala uokolo. Svi su nosili crnu odjeću i bili nekako tužni. To mi je bilo poprilično glupo jer ja sam željela skakati po lokvama i igrati se u vodi. Ipak sam se suzdržala jer sam vidjela da je mama jako tužna. Kako su mi oči lutale, pogledala sam iza debeljuškastog stričeka, koji je bio svećenik, prema malom brežuljku na kraju groblja, ugledala sam čovjeka u crnom s kojim je stajala jedna starica. Bilo mi je čudno zašto nemaju kišobrana. Pokisnut će, pomislila sam u tom trenutku. A onda sam pobliže pogledala. Oni uopće nisu ni kisnuli, nisu bili mokri, a  starica mi je bila nekako poznata. Bila je sitna, bijele kose, mekog, izboranog lica.
Moja baka, prepoznala sam je.Bilo mi je čudno. Kako baka? Pa malo prije mi je mama rekla da bake više nema.
Povukla sam mamu za kaput. Tiho je zajecala, a onda sagnula se da čuje što imam za reći.
-Mama, -šapnula sam joj u uho,- Baka je ondje. -rekla sam podigla ruku i prstom uperila na brežuljak iza svećenika.
Pogledala me suznim očima, a onda podigla pogled u smjeru koji sam joj pokazivala. Ponovno se sagnula i rekla: -Nema tamo nikoga, dušice, bake više nema. Ne može biti tamo...
Ponovno sam pogledala prema brežuljku.Baka je još uvijek bila tamo. Tada mi još nije bilo jasno da ju samo ja mogu vidjeti.
Ali... htjela sam reći... baka je stvarno tamo.... No u tom trenutku baka mi je mahnula. Razvukla sam usne u blagi osmijeh i lagano podigla ruku u znak pozdrava. Okrenula se i krenula prema kraju brežuljka. Čovjek koji je bio s njim kratko je zastao, pogledao u mene te približio kažiprst usnama u znak tišine. U ušima sam čula šapat: Bit će to naša mala tajna....
Lagano sam se osmjehnula i kratko kimnula glavom. Kratko je kimnuo glavom u znak pozdrava, okrenuo se te otišao za bakom.
Napravivši samo nekoliko koraka nestali su s kišom.

3 komentara: