nedjelja, 17. siječnja 2016.

Glasnici Smrti - No3.

Zgrada u kojoj  živim nije baš najotmjenija na svijetu, ali bila je vrlo dobra, u pristojnoj četvrti. Istinu za volju nikada si ne bih mogla priuštiti ovakav stan sa svojom plaćom no bila je ovo jedna od prednosti kada imaš bogate roditelje. Mnogi su se pitali zašto ne živim u nečemu luksuznijem, boljem i ljepšem. Zašto ne radim u tatinoj tvrtci i još mnogih takvih ili sličnih pitanja.
Kao maloj djevojčici bio mi je san preuzeti tatinu tvrtku kada za to vrijeme dođe. Znala sam će to jednoga dana biti neizbježno, no ja sam uporno željela da mi ovo s novinarstvom uspije. Željela sam se dokazati da mogu uspjeti i bez njih iako sam znala da to nikada neću moći i da ću kad - tad morati pokleknuti i vratiti se u „obiteljsko gnijezdo“.
Otključavala sam vrata stana kada mi je mobitel počeo zvoniti. Mama, pisalo je na ekranu.
Glasno sam uzdahnula. Što sad ona hoće? Baš i nisam bila raspoložena za razgovor s njom, pogotovo sad kad sam se trebala suočiti s njom i reći joj da moj dečko više nije moj, već bivši....
-Reci majko.- javila sam se glasno izdahnuvši.
-Bok i tebi.- pozdravila me.- Sjećaš se našeg dogovora za srijedu?
Morala je ona mene podsjetiti, al baš svaki put. Ne bi ona bila ona da to ne napravi. Oh da, nazvat će me vjerojatno i sutra u isto vrijeme samo kako bi me još jednom podsjetila da je u srijedu večera kod mojih roditelja.
-Da majko, sjećam se, neću zaboraviti.- prevrnula sam očima. Kako bih i mogla zaboraviti kad je ovo već bila glupa tradicija?!
-Dobro, svejedno ću te i sutra nazvati. Ah, znaš da je i Christian pozvan također.- rekla je i poklopila.
-I ja tebe volim.- rekla sam kiselo u mobitel i poklopila totalno smetnuvši s uma ono što je zadnje spomenula. Stvarno mi nije bilo jasno zašto je ta obiteljska večera uopće srijedom kad svaka normalna obitelj ima obiteljski ručak, ili što god već, u nedjelju! Očito mi baš i nismo neka normalna obitelj. Al stvarno, kud baš srijeda??!! 
No nije to sve što sam mrzila. Večera srijedom bila je sada najmanji problem. Najveći problem je bio kako objasniti svojoj majci hladnoga srca da su tvoji planovi za budućnost propali. Kako reći majci da tog Christiana više neće vidjeti, barem ne u mojoj blizini. Njoj nisam mogla zabraniti da se druži s njegovom obitelji. Ipak su si bili nekakvi prijatelji. Valjda, ko zna, uostalom, nije me ni briga. A znala sam da ću ga vjerojatno ponekad i sama sresti. Ma bila sam sto posto sigurna da će ga pozvati skupa s njegovima na kojekakve prijeme koje će moja draga majčica organizirati.....
Otvorila sam vrata stana, potražila prekidač pokraj vrata te upalila svjetlo. Ključeve sam bacila na mali drveni stolić pokraj vrata. Skinula sam svoj crni dugi kaput i objesila ga na vješalicu. Torbicu sam bacila na fotelju čim sam ušla u dnevni boravak. Otišla sam u svoju malenu, ali ipak lijepo uređenu, kupaonicu i skinula šminku s lica. Nakon toga, pošto uopće nisam imala volje da si spremim nešto za večeru, obukla sam spavaćicu i svalila se umorna na krevet.
Danas sam ih previše puta vidjela.
S vremenom ih se naučiš ignorirati. Zapravo s godinama prakse više mi ne bi ni smio biti neki problem kada bih ih srela. Nekoliko puta sam čak viđala ista lica. Ista ona lijepa lica. Lijepa na neki čudni način. Možda bi nekim ljudima bili čudni i neprirodni, zapravo svima bi bili takvi. Stvar je vjerojatno bila u tome kako ih se s vremenom naučiš gledati. Viđala sam ih od ranog djetinjstva dok nisam ni znala što su. Postali su mi nekako zabavni (iako to nisu nikako bili), dio moje svakodnevnice koju mogu vidjeti samo ja i nitko više.
Utonula sam u san misleći na ljepotu njihova lica....


ba
Otvorila sam oči. Bilo je mračno. Nakon nekog vremena oči su mi se privikle na mrak, razaznala sam obrise svoje spavaće sobe. Čula sam tihe, ravnomjerne udahe i izdahe. Osjećala sam prisutnost u sobi. Ruka mi je poletjela prema svjetiljci na noćnom ormariću. Odmah sam upalila svjetlo. Iako je svjetlost bila slaba, zasmetala mi je, morala sam zažmiriti na trenutak Kad sam napokon otvorila oči shvatila sam da se ne moram bojati, barem ne nečega što je živo.
Opušteno je sjedio je na fotelji desno od mog kreveta. Sva odjeća na njemu bila je crna.
Bio je lijep na neki bizaran način. Njegovo lice sam do sada vidjela već više stotinu puta. Imao je kratku vrlo tamnu kosu za koju nikako nisam mogla razaznati je li tamnosmeđa ili crna. Onako miran i opušten promatrao me onim svojim prekrasnim sivo plavim očima.
-Nisam te očekivala ovako rano.- rekla sam promuklo, iznenađeno. Mislila sa da sam ja ta po koju je došao.
Pogledao me blago nakrivivši glavu u lijevo. -Nisam došao po tebe. Ne još.- rekao je glasom tišim od daška vjetra.
-Po koga si onda došao?- upitala sam zbunjeno.
-Vrijeme će pokazati.- rekao je i jednostavno iščeznuo.

ba


Probudila sam se iz sna zagrcnuvši se.Brzo sam upalila svjetlo na noćnoj lampici i doslovno poletjela prema kuhinji da popijem čašu vode.Dok sam se tako lupala po prsima jednom rukom pokušavajući nekako ublažiti kašalj, drugom sam rukom odvrnula slavinu, stavila čašu pod pipu, natočila vodu i popila naiskap u roku dok si rekao keks.
Polako sam počela dolaziti k sebi. Kašalj se smirio. Zašto mi se baš on pojavljivao u snovima? Ovo nije bilo prvi put. Ali baš svaki put kada bi mi se netko od njihovih javio u snovima bio bi to on. On kojeg sam toliko puta do sada vidjela, kako u snu tako i na javi. Doduše, nikad nisam razgovarala s njima osim onog jednog puta, prije devetnaest godina, kada sam ih po prvi puta vidjela, kada mi je rekao da moram čuvati tajnu. On je bio taj koji je bio na groblju s mojom bakom. Dosta često sam ga viđala, a znao je i on da ga vidim, no nikad mi se nije obratio uživo, samo u snovima. A ja sam održala obećanje. Nisam rekla nikome pa čak ni vlastitim roditeljima. Nitko nije znao, nitko živ.
Polako sam odšetala do dnevnog boravka. Bacila sam pogled na sat na dvd uređaju. Bilo je pola tri poslije ponoći. Sjela sam na naslonjač, privukla noge k sebi i obgrlila ih rukama. Bradu sam spustila na koljena.
Glasno sam uzdahnula. Što mi pokušavaš reći? Tko je sljedeći ovaj put? upitala sam se. Svaki put mi se pojaviš u snu kada netko koga ja poznajem mora otići s ovog svijeta. Tko je sljedeći? Zašto mi nikad ne kažeš? Zašto uvijek šutiš? Zašto se san uvijek prekine kada mi kažeš da će vrijeme pokazati? Zašto....?
Želudac mi se oglasio. To je tako kad ne večeraš kad treba. Otišla sam u kuhinju, na brzinu nešto spravila i strpala to u usta. Nije mi se spavalo. Što ću sad? Upalila sam tv na programu za crtiće i gledala ih dok se nisam trebala spremiti za posao.

-Da čujem.- uzbuđeno je ciknula Tia čim me vidjela. Čak me nije ni pozdravila.
-Bok i tebi Tia, Drago mi je što te vidim Tia.- namjerno sam joj to nabila na nos.
-Da, da, what ever, nego da čujem! Ispljuni to što imaš!
-Isuse ženska glavo daj uspori! Vidjet ćemo se u petak poslije posla. Idemo na kavu.- rekla sam vrlo kratko namjerno ne želeći reći ništa više.
Tia se toliko razveselila da je počela skakutati ko malo dijete, skvičati od sreće kao mala beba i pljeskati rukama kao, pogodite što, mala beba! Stvarno je ponekad bila djetinjasta.
-Tia daj se skuliraj. Ljudi nas gledaju kao dvije luđakinje!- upozorila sam ju.
Istina, ljudi su se počeli okretati za nama kao da su vidjeli... nemam pojma što ali su njihovi izrazi lica uglavnom bili jako čudni i neprijazni. Bilo je jedno jako dobro pitanje u njihovim očima koje bih ja prevela ovako: „Kako ona može biti tako dobre volje za rana jutra???“Stvarno dobro pitanje. Čak ni ja nisam bila tako dobre volje kao ona iako sam provela skoro pa pet sati ispred programa za crtiće gledajući Johnnyja Brava, Dexterov laboratorij, Simpsone, Bubimira, Spužvu Boba Skockanoga i još mnoge druge. Na te sam se crtiće uvijek trgala od smijeha, a ni ovaj put nije bila iznimka, no trenutno mi uopće nije bilo do smijanja. Nisam ni sama znala zašto. Vjerojatno će opet biti ovo jedan od onih dana kada ti na početku nešto super krene ili se odlično zabavljaš i puno smiješ, a na kraju dana uvijek plačeš ili žališ zbog nečega. Za ovaj sam dan imala isti takav osjećaj. Bilo je predobro da bi bilo istinito. Nekako je dan presavršeno počeo da sam bila gotovo sto posto sigurna da će se na kraju nešto smrdati. Nije uvijek moralo biti tako, ali u većini slučaja je bilo.
Znala sam što je bio njen izvor velike sreće. Ili je cijelu noć gledala program za crtiće ili se jako dobro provela s Nateom. Bila sam skroz sigurna da je ovo drugo.
-I što ti je sve rekao, daj mi reci. Što tako tajanstveno šutiš?
-Pa, pitala sam ga je l' me se možda sjeća s tog tuluma, onda je on rekao kao 'ti si ona koja me poljubila', ja sam rekla da jesam i onda smo se dogovorili da ćemo se naći.
-Kako slatkooo. Ali kako ćeš ga prepoznati? Mislim pa ne sjećaš ga se.
-To sam mu i ja rekla pa mi je predložio da nosim crveni šal kako bi on mene lakše uočio. By the way, imaš li možda crveni šal?
-Sve za tebe draga.- rekla je veselo.- Sutra ti ga dofuram.
-Nego, nešto si mi puno vesela. Nate je očito napravio dobar posao jučer.- vragolasto sam se osmjehnula.
-Nate je bio pravi gentleman.- rekla je zagonetno.
-A daaa? Želim čuti ama baš sve!
Znala sam da puca od želje da mi ispriča sve što se događalo.
-Bilo je prekrasan. Stvarno, on nije normalan. Prvo me odveo u otmjeni restoran. Hrana je bila božanstvena. Za prste polizat. Svidjela bi ti se. Jednom ću te morati tamo odvesti. Nakon te prekrasne večere odveo me do Meadow parka. A kako je tek tamo bilo lijepo. Cijeli perivoj je ukrašen lampicama. Još oko dva tjedna do Božića, a oni su ukrasili već cijeli park. Uglavnom, ondje nas je dočekao njegov prijatelj iz glazbene akademije, svira violinu.
Napravila sam facu kada je rekla 'svira violinu'.
-Joj ne na dosadan način, nego na Alexander Rybak način.- spomenula je Norveškog slavnog violinista (za kojega je rijetko tko znao jer bi na spomen violine svi napravili 'face', nas dvije smo spadale u tu jednu manjinu koja je voljela njegov način sviranja), a ja sam se odmah zadovoljno nasmiješila,- Uglavnom, ne bi vjerovala kako je to bilo romantično, a onda, još nešto nevjerojatnije...- zastala je i izvadila desnu ruku iz džepa jakne i mahnula mi njom ispred nosa.
Nisam mogla vjerovati. Pred nosom mi je sjajio prekrasni zaručnički prsten. Bio je od bijelog zlata. Na sredini bio je jedan veći dijamant, a sa svake strane jedan manji. Kroz prsten su se spuštala još pet sićušna dijamanta sa svake strane.
-Isuse Tia!- uskliknula sam ponašajući se kao i ona malo prije.- Zaprosio te!! Ajme, ajme, ne mogu vjerovati.- čvrsto sam ju zagrlila.- Čestitam! Isuse, ne mogu vjerovati!!
-Onda znaš kako je meni bilo! Ni ja još ne mogu vjerovati! Još uvijek ne mogu vjerovati!- govorila je brzo i uzbuđeno.
Pogledala sam na sat. Bilo je deset do devet, a mi nismo bile ni približno uredu. -Tia, sranje!- viknula sam.- Moramo trčati inače ćemo kasnit na posao! Deset do devet je!
-A shit!- također je viknula. Pogledala sam ju s vragolastim smiješkom. Povijest se ponavlja. Nasmijala se i ona meni, a onda smo se bacile u trk smiješeći se kao najobičnije klinke.

Nema komentara:

Objavi komentar