nedjelja, 24. siječnja 2016.

Glasnici Smrti - No 4.

Minutu prije početka radnog vremena sjele smo u svoje odjeljke. Očekivala sam da će mi na radnom stolu biti papir na kojem će pisati koju temu trebam obraditi za sljedeći broj časopisa no papira nije bilo. Smeteno sam pregledala na hrpici s fasciklima no ni tamo ga nije bilo.
-Ej Tia, -prizvala sam ju te pogledala u njen odjeljak, -Jesi dobila onaj papir?
-Baš ga tražim.- vidjela sam kako prekopava fascikle,- Čudno, ne mogu ga naći.
-Ni ja svoj. Mislim da ga čak ni nema. Ej Alison,- pozvala sam curu koja je bila u lijevom odjeljku,- jesi dobila onaj papir? - Podigla je glavu da me pogleda. Alison je bila tri godine starija od mene. Plave duge kose i smeđih očiju. Radila je ovdje već duže vrijeme i znala sam da ima muža i kćeri blizanke koje su imale četiri godine.
-Ne nema ga, a nema ni vještice.- odgovorila mi je.
-Nema je? –upitale smo Tia i ja u glas začuđene.
Stvar je bila u tome što naša draga Rebecca, u prijevodu vještica, nije nikada ni sekundu kasnila s temama, a kamoli da bi kasnila na posao. Nikada. Ta je bila besprijekorna u svemu.
-Što ćemo sad? Mislim, nemamo teme pa kako ćemo išta napisati za sljedeći broj ako nemamo teme. Pa ženska će pošiziti.- rekla sam pomalo u frci.
Nikako nisam željela da se ponovno nađem u stisci s vremenom. Mislim da bih mogla letjeti van zbog toga. Počela sam polako paničariti u sebi, a izvana se moglo vidjeti kako neugodno crvenim sva od napetosti. Nisam si smjela dopustiti da ponovno kasnim s člankom.
Dok sam ja tako šizila i razbijala svoju malu glavicu razmišljanjima na naš kat došla je tajnica glavne šefice. Ženska je izgledala točno onako kako bi viđali tajnice na poslu. Sako i suknja skrojeni točno za nju u svjetlo plavoj boji, crne cipele s povećom potpeticom, kosa visoko dignuta u punđu i naravno naočale s dizajnerskim okvirom. Rekao bi čovjek da je izašla ravno iz nekog filma.
-Oprostite.- rekla je malo tiše. Nakašljala se, a onda glasnije rekla: -Oprostite.
Sve glave su se uzdigle iznad odjeljaka.
-Rebecce Finn danas neće biti, no sutra se već vraća. Na žalost teme za sljedeći broj nije ostavila u uredu tako da danas nećete imati posla. Naša glavna šefica, Amanda Stiles, vam zbog toga daje slobodan dan.- rekla nam je.
Došlo mi je da počnem klicati i pljeskati. I ne samo meni. Točno se osjetilo kako je prostorijom prostrujao nalet ushićenja, pa makar to bilo samo tiho ushićenje.
-Ugodan ostatak dana. Vidimo se sutra.- rekla je, a zatim otišla.
Zatvorila je vrata i cijelih deset sekundi sve je bilo u tišini, a onda je počelo pravo uzbuđenje i sretni usklici. Sjetila sam se srednje škole. Ovo je bilo slično kako kada bi nam u razred upao ravnatelj i rekao da smo slobodni jer nema profesora.
-Nema je!- rekla je Alison, -Kako krasno, dan mogu provesti sa svojim curama. Što ćete vi cure?
Pogledala sam Tiu. -Zapravo, baš i nemamo neke planove.- rekla je.
-Pa to je odlično. Želite li možda sa mnom do vrtića po moje cure, a onda možemo do parkića s njima i na ručak ili takvo nešto?
-Naravno.- rekle smo u isti glas, a ja sam nastavila: -Bilo bi i vrijeme da upoznamo cure.
-Pa hajdemo onda.- rekla je i uzela kaput.


Cure su stvarno bile zakon! A i k tome bile su preslatke, neodoljive i presmiješne Nakon što smo ih pokupile iz  vrtića, otišle smo u obližnji trgovački centar. Odlučile smo da ćemo sat vremena odvojit za razgledavanje dućana za nas, a onda za cure, pa ćemo nakon toga otići nešto pojesti. Cure smo ostavile u igraonici s tetama da ih čuvaju, a onda smo otišle na kratko razgledavanje u dućane.
Bilo je puno dobrih stvari samo što nijednoj nije bilo u planu kupiti nešto. Malo smo isprobavale, malo gledale, puno se smijale. Nakon sat vremena provedenih u razgledavanju vratile smo se po cure.
-Wendy, Caroline idemo sad u malo razgledavanje za vas dvije.- rekla je Alison.
Malecke su bile presretne i vidjelo se da uživaju u isprobavanju odjeću i razgledavanju izloga. Ha, tako male, a već obožavaju shopping.
-Alison, Tia ti se još uvijek nije pohvalila?- natuknula sam dok su malene isprobavale cipelice.
-A da, a što to ja ne znam?- upitala je znatiželjno.
-Zaručena sam. Od jučer.- rekla je ushićeno i mahnula rukom na kojoj joj je bio prsten. Alison ju je primila za ruku i pobliže pogledala prsten.
-Vau, odličan je. Od srca čestitam.- rekla je impresionirano.
-Hvala, hvala. Nemate pojma koliko sam sretna.- rekla je sva blistajući.
Na kraju, Alyson je objema kupila cipelice za snijeg iako snijega još nije bilo, no nikad se ne zna, dobro je biti pripravan. Nakon toga, sve skupa otišle smo u pizzeriju i pojele jednu stvarno ogromnu pizzu.
Dan je prošao odlično. Malene su bile čarobne, vječno nas nasmijavale, a i mi smo se lijepo provele. Ovaj slobodan dan svakoj je dobro došao. Čak mi ni mamina poruka nije dala smesti. Pogađate? Ma da ponovno je ona mene podsjetila za srijedu. Cijeli dan proveli smo na nogama tako da sam bila umorna kada sam došla doma. Samo sam se svalila na krevet i zaspala.





Upalila sam računalo i počela proučavati neke bilješke za sljedeći članak. Vještica sa Zapada danas je naravno bila na poslu. Nitko zapravo nije imao pojma zašto je jučer nije bilo. Nije baš da me i briga, dobro nam je sjeo onaj slobodan dan. Mogla bi ona tako i češće. Danas sam samo pronašla jedan A4 papir na kojemu je pisalo ono što mi je zadatak za sljedeći broj.
Nakon četiri sata provedenog za monitorom članak je napokon bio gotov. Bila sam vrlo ponosna na sebe.
Dokument sam spremila u računalo, a zatim pustila da ga printer ispiše. Nakon par sekundi i to je bilo gotovo. Veliki smiješak mi se razvukao licem. Ovaj put nema kašnjenja.
Uzela sam ga u ruke i krenula prema Vještičjem uredu.
-Već si gotova?- upitala me Tia čim sam se ustala od stola.
-Aha.- rekla sam i dalje se smiješeći.
-Blago tebi, ja imam još puno toga za istražiti.
Zastala sam kod njenog stola.
-Zar nećeš imati stanku za ručak?- upitala sam ju.
-Naravno da hoću, umorna sam od ovolikog buljenja u ekran.
-Oke,- rekla sam i pogledala na sat,- stanka počinje za petnaest minuta, dođem do tad.
Mahnula sam joj i krenula prema uredu.
Pokucala sam prije ulaska.
-Slobodno je.- čula sam kako mi govori.
Otvorila sam vrata i ušla.
Njen ured nije bio prevelik, ali je prostor bio odlično iskorišten.
Točno na sredini sobe nalazio se radni stol s prijenosnim računalom na njemu. Iza stola i na desno bile su police prepune uredno složenih spisa. Tu i tamo mogla bi se vidjeti kakva zelena biljka. Boja zidova bila je gotovo sterilno bijela. Bljak, prebijelo za moj ukus.
Sjedila je za radnim stolom, podigla je pogled s laptopa kada sam ušla.
Njena tamna kosa danas je bila raspuštena i padala joj na ramena. Bila je lijepo našminkana, njene crte lica bile su također lijepe, ravne, skoro pa savršene. Trenutno je odisala ljepotom, samopouzdanjem, ali ne i strogoćom što me jako iznenadilo.
-Da?
-Ovaj.. završila sam s pisanjem članka.- rekla sam podigavši ga.
Pogledala me, a onda u članak. Pružila je ruku i kazala mi: - Daj da pogledam.
Približila sam se i predala joj ga.
-Sjedni.- ponudila mi je, a ja sam sjela nasuprot njoj na jednu od dvije stolica ispred radnog stola.
Počela je čitati, a zatim je pogledala slike koje sam priložila uz tekst.
-Ovo je u redu, može ići u tisak.- rekla je zadovoljno.- Pa izgleda da si za danas gotova. Hm, danas sam dobre volje pa ti dajem slobodno poslije ručka, naravno ako to želiš, a sutra možeš početi s novom temom za sljedeći broj.
-Dobro bi mi došlo slobodno. Hvala šefice.- rekla sam poslušno i zahvalno.
-U redu, možeš ići.- rekla je, a ja sam krenula prema vratima,- Eh da, Ashley, ima još nešto.
Okrenula sam se u trenutku kada sam krenula primiti kvaku.
-Da?
-Nemoj da se ono od jučer ponovi, mislim na oboje, i mamurnost i skoro kašnjenje s člankom.
-Ne će se ponoviti.- čvrsto sam obećala, lagano se osmjehnula, a zatim izašla.
Tek nakon par napravljenih koraka došlo mi je u glavu da mi je dala cijelo poslijepodne slobodno. Wow, što je njoj danas. A sranje, zašto se nisam sjetila tražiti povišicu. Ma nema teoretske da bi mi ju dala, tako dobre volje vjerojatno nije.
Došla sam do Tie koja se počela spremati za pauzu.
-Ne bi vjerovala što se upravo dogodilo.- rekla sam.
-A što to?
-Ostatak dana sam slobodna!
-Molim? Kako? Tko te pustio?! KAKO???- pitala je zbunjeno i uzbuđeno.
-Hajmo prvo izaći, a onda ti sve kažem, može?
-Nego što! Reći ćeš mi na koju si foru dobila slobodno.
Uzela sam torbicu i kaput, Tia je napravila isto, a onda smo ruku pod ruku krenule prema liftu.
Kada smo izašle iz zgrade trebale smo prijeći samo preko ceste da bi stigle u našu najdražu zalogajnicu u kojoj bi svaki put ručale za vrijeme pauze.
-I? Da čujem, na koju foru?- upitala me.
Otvorile smo vrata i ušle.
Bila je to zalogajnica kao svaka druga u velikome gradu. Ispred se nalazio šank, na lijevo i desno protezali su se stolovi i separei. Boja zidova bila je ugodna, boje bijele kave (hvala Bogu ne sterilno bijeli, ijuu bljak, stresem se na pomisao boje zidova u uredu šefice). Posluga je uvijek brza i efikasna, atmosfera fora, glazba odlična...
-Samo sam joj predala članak dobro napisan, a ona mi je rekla da mi daje slobodno ostatak poslijepodneva zato što sam dobro obavila posao i da mogu sutra početi s pripremanjem za novu temu.- ispričala sam, a onda smo sjele za naš uobičajeni stol, pokraj prozora na desnoj strani.
-Ma daj, šališ se! Pa ona nikad nije bila ovako dobre volje. Wow, mislim, WOW. - rekla je nekako zadivljeno.
-Ja mislim da joj se prošle noći posrećilo pa da je tako dobre volje.- rekla sam vragolasto
Prišla nam je konobarica.
-Hej Tia, Ash.- pozdravila nas je Becky.
-Hej Becky.- pozdravile smo ju istodobno.
Znale smo ju od kako smo dolazile ovdje. Bila je odlična konobarica, vrlo ljubazna. Nosila je radnu „uniformu“ svjetlo plave boje koja se sastojala od košulje i suknje. U ovoj zalogajnici svi zaposlenici bile su ženske osobe, što mi je bilo osobito drago.
-I što ćete danas?- upitala nas je.
Uvijek sam prepuštala da Tia prva naruči pa je tako bilo i ovaj put.
-Uobičajeno.- rekla je Tia.
-Može i meni.- rekla sam.
Napunila nam je šalice, meni kavom, Tiji čajem, a zatim otišla.
-Kako to misliš 'posrećilo'?- upitala me vrativši se razgovoru.
Pogledala sam ju pogledom: Kao da ne kužiš što ti hoću reći?!
Nakrivila je glavu na lijevo i na stotinku razmislila.
-Ahaaaaaa, hahahaha...- počela se smijati kada je shvatila.- A čuj nikad se ne zna. Možda ga je začarala svojim vještičjim činima.- počela je zbijati šale.
Sada sam se ja počela smijati.- Možda je spravila nekakav ljubavni napitak. Znaš ono,- počela sam glumiti hrapavi vještičji glas kakav se viđa u crtićima,- malo ove trave, malo one trave, dlaka vuka, krilo šišmiša... hahahaha
-A ti kao znaš koji su sastojci ljubavnog napitka?- upitala je kroz smijeh.
-Znaš nikad ti nisam priznala,- rekla sam ozbiljno i približila joj se te stišala glas,- znaš ja ti jesam vještica, jedna veeelika vještica.- počela sam se kliberiti na sav glas.
Pukle smo od smijeha, a onda je došla Becky noseći ono što smo naručile.
-Dobar tek cure.- rekla je.
-Hvala.-rekle smo istodobno, a onda se bacile na klopu.

Nakon pola sata izašle smo iz zalogajnice.
-Kamo ćeš sad?- upitala me Tia.
-A nemam pojma, vidjet ću.- rekla sam izvlačeći crne kožne rukavice iz džepa kaputa.
-A dobro, ja se moram vratiti na posao.- rekla je tužno.
-Ma hajde, put a smile on your face, poslije se vidiš s Nateom.- rekla sam, a ona se odmah nasmiješila.
-Da imaš pravo.- rekla je.
Zagrlile smo se za pozdrav.
-Čujemo se još, da te podsjetim za šal.- rekla sam joj.
-Oke, pusa.- rekla je, a onda prešla ulicu.




Kamo sad?
Iskreno pojma nisam imala kamo bih pošla. Nije mi se dalo još vračati u stan.
Krenula sam se šetati pa kamo stignem, stignem. Pustila sam da me noge same nose.
Počela sam razmišljati.
Još uvijek nisam mogla vjerovati da mi je najbolja prijateljica zaručena. Mislim, nisam to očekivala. Nate mi je postao jako dobar prijatelj od kad je s Tiom, ali mi nije ništa rekao. Znala sam samo da sprema nešto lijepo i romantično. Očito je ovo htio zadržati za sebe, da bude veliko iznenađenje. A i bilo je. Skroz sam se šokirala kada je Tia pokazala prsten. Hvala nebesima, to sam dobro prekrila, odigravšii na kartu uzbuđenja. Nemojte me krivo shvatiti, stvarno sam bila presretna zbog Tie i Natea, samo to me podsjetilo da ja više nemam nikoga. Kako ću to, dovraga, objasniti majci? Kako?! I to još večeras! Ajme, koji će to bit neugodnjak! 
Preusmjerila sam misli u drugom smjeru.
U petak se trebam naći s nekim koga se uopće ne sjećam. Što ako to ne prođe dobro? Što ako je taj lik neki kreten? Ili ne daj Bože neki manijak? Ubit ću Tiu zbog toga što me nagovorila da ga nazovem, ubit ću je. Dobro, ako će stvarno biti tako loše, više se nećemo vidjeti, jednostavno ćemo se pozdraviti i otići svatko svojim putem, kao da se susret nikada nije ni dogodio. To bi bilo logično. Ja se ionako nisam sjećala poljupca zbog svog pijanog stanja, pa mi ni taj, nazovimo ga 'spoj na slijepo', ne bi bio problem da ga zaboravim. No ako je dobar, uglađen, pristojan i donekle zgodan, možda ću stati i razmisliti dvaput. Mislim ipak piše na podsjetnici da je menadžer. Zar takvi ljudi ne bi trebali biti donekle dobro odgojeni, pametni i barem malo zgodni? Mislim da bi trebali. Vidjet ću što će biti u petak, nemojmo prenaglo donositi zaključke.
Noge su me odvele do središnjeg parka. Kupila sam novine na kiosku i odlučila da ću sjesti na neku klupicu unatoč tome što je bilo prohladno. Imala sam jednu čudnu naviku, novine bih uvijek počela čitati od kraja. Uvijek sam voljela prije vidjeti one dobre vijesti, pročitati pokoji vic, a onda sam čitala crnu kroniku i ostale loše vijesti. Tako sam krenula i ovaj put, odzada.  Čak mi nije ni bilo toliko zima koliko sam mislila da će biti.
Nisam ni shvatila da je nasuprot mene sjeo neki gospodin, dok nisam krenula okretati stranicu. Nisam se šokirala, kada sam ga ugledala, premda bi se normalna osoba trebala zabrinuti kada je jedan od njihovih u tvojoj neposrednoj blizini. Očito ja nisam bila normalna.
Na klupici je sjedio jedan starac. Ne, nisam njega prepoznala... starac je izgledao umorno, nekako zadihano, kao da je trčao, ali znala sam da je to nemoguće (a i da je, to bi za tog starca bilo fizički vrlo teško za izdržati), pa ovom je čovjeku bilo vjerojatno oko sedamdeset godina ako ne i više.
Ne, nisam starca prepoznala. Prepoznala sam onoga koji je stajao pokraj njega. Gledao je prema meni. Kada sam podigla pogled s novina, pogledala sam ga ravno u te njegove sive oči. Nije se iznenadio. Već me viđao, a viđala sam i ja njega. Nekoliko puta u živo, puno puta u snovima. Kao i u snu prošle noći.
Gledala sam ga jako dugo, a ni on nije odmaknuo pogled s mojih oči. Ni sama nisam imala pojma što mi se vrtjelo po glavi. Napokon, nakon nekog vremena, postalo mi je neugodno, pa sam skrenula pogled i vratila se čitanju.
Je li zanimljivo to što čitaš? Čula sam pitanje u svojim mislima.
-Molim?- upitala sam naglas. Pogledala sam prema starcu jer sam mislila da je nešto rekao. Nije se ni pomaknuo, nije me ni gledao, i dalje je sjedio teško dišući, izgledajući umorno.
 Ne moraš izgovarati riječi naglas, čujem što misliš. Rekao je glas u mojoj glavi. A onda mi je pogled sijevnuo prema njemu.
Od kad se on to meni obraća? Mislim, nikad mi se nisu obratili, samo onaj jedan put...
Da, samo onaj jedan put. Ponovno sam čula glas.
Zašto mi se onda sada obraćaš? Pomislila sam.
Tek tako.
Pih, i to mu je neki odgovor.
Pa i je. Čula  sam glas.
A super, znači čuješ sve moje mili?
Da.
Baš sve?
Aha.
Oke, o čemu onda sad razmišljam? Rekla sam u mislima, a onda pomislila na prvu stvar koja mi je pala na pamet, a to je bilo kako će me majka večeras zadaviti kada joj kažem 'lošu' vijest.
Zar si učinila nešto loše kada bi te majka trebala zadavila?
A super, stvarno čuješ sve.
Rekao sam ti. Nego što se to događa? Upitao je.
Ne vidim kako bi to bio tvoj problem. Pomislila sam mrzovoljno, pogledala ga preko ruba novina, samo na kratko, a zatim spustila pogled i ponovno se vratila čitanju.
I sama znaš da te neće zadaviti.
Ponovno sam podigla pogled.
Dobro što si on umišlja da je? Niko mi se nikad nije od njihovih obratio i sad od jednom, vidi dođe on i pokaže neko 'zanimanje' za mene. Ma daj, sve ove godine SVI su šutjeli od mene i sad mi se krene obraćati.....
Čujem što razmišljaš... čula sam ga kako mi se lagano smije u mislima.
Pa super, ionako me baš briga što ćeš ćuti! Ti nisi stvaran, i briga me za tebe i tvoje glupo mišljenje! Viknula sam, a u mislima mi se stvorila jeka. Prostrijelila sam ga pogledom.
Znaš, mene ne možeš ubiti pogledom, ja sam već ionako mrtav. Rekao je sarkastično, a na licu mu se pojavio smiješak.
Mogla sam zamisliti tipičnu scenu iz crtića u kojoj bi jednom od likova od bijesa počeo izlaziti dim iz ušiju. Skoro sam počela režati od bijesa. Nisam imala pojma zašto, ali užasno me živcirao.
Oh, pa već dugo nisam na živcirao nekoga, ovo je baš zabavno. Počeo se ceriti.
Pa koji je tebi klinac? Misliš da imaš pravo zezati ljude oko sebe... počela sam kipjeti, a onda me prekinuo.
Ne zezam ja ljude oko sebe. Nitko me ne vidi osim tebe i ti to dobro znaš! Pogledao me s pobjedonosnim smiješkom, a potom stavio ruke u džep crnih hlača.
Počela sam gnječiti rubove novina koje sam držala. Stvarno sam počela kipjeti. Nisam znala zašto se ovako ponašam.
Kako si... kako si.... počela sam smišljati dovoljno dobru riječ koja bi opisala tako iritantnu neživu osobu poput njega, ali ničega se nisam mogla sjetiti. Pogledala sam ga s žarom u očima, ustala, kratko i vrlo tiho vrisnula, a zatim se okrenula i krenula prema izlazu iz parka. Čula sam ga kako mi se smije u mislima.
Nakon nekoliko napravljenih koraka začula sam glasniji vrisak od moga te se brzo okrenula. Žena koja je prolazila pokraj klupe na kojoj je sjedio starac bila je ta koja je vrisnula. Zbog čega? Onaj starac svalio se na tlo i počeo teško disati. Još teže no što je bio disao prije dvije minute. Starija žena, pogledala je okolo sebe i ugledala me kako ju gledam.
-Zovite hitnu!- viknula mi je.  Uzela sam mobitel, utipkala broj, te joj brzo prišla. Starac je bio užasno blijed. Žena ga je pokušavala vratiti k svijesti, lagano ga je tapkala po licu, ali starac nije odgovarao.
Dok sam govorila djelatnici hitne službe gdje se nalazimo znala sam da više nema pomoći. Pa nije se On bez veze nalazio pokraj njega. Znala sam da je starcu došlo vrijeme da ode s Njim.
Pogledala sam njega kako je tamo stajao s rukama u džepu promatrajući sada već scenu jer su se ljudi počeli nakupljati oko nas. Nisam činila ništa, samo sam tamo stajala. Jednostavno sam znala, što god drugo da i učinim, taj čovjek neće preživjeti do dolaska hitne.
Postala sam uznemirena, dublje sam disala. Pokraj Njega se kroz maglicu stvorio duh starca koji je dolje ležao. Umro je. Meni pred očima.
Koliko sam puta vidjela njih kako prolaze pokraj mene, koliko puta? Bilijun puta, ali ovo je bio jedini put da mi je netko ispred očiju preminuo. Pogledala sam ga s tugom u očima. Čak su mi se oči zasuzile.
Baš si morao oduzeti čovjeku život dok sam ja ovdje? Baš si morao? Pogledao me nekako čudno. Nekako, ne znam, kao da mu je žao? Možda. Ma ne vjerujem.
Žao mi je. Rekao je pomalo tužno. Nisam mislio da bi te to moglo tako uzrujati.
Je l' da? 'Ma ne, ona ih gleda svaki dan i zna da će taj netko umrijeti za par dana pa joj vjerojatno neće biti teško kada joj taj netko i umre pred očima?' Je li, tako si mislio? Pa daj da ti nešto objasnim, gledati tebe i druge na ulici nije teško sve dok ti netko ne umre pred očima! Znaš li ti koliko je teško gledati to? Ne, ti nemaš pojam, jer ti nisi živ, jer ti nemaš osjećaje! Ti si obični prokleti duh koji oduzima život! Eto što si! Vikala sam na njega u mislima. Nisam ni shvatila da mi se niz oči slijevaju tihe suze.
-Gospođice, jeste li dobro?- upitao me neki nepoznati muški glas pokraj mene. Pogledala sam ga. Bio je malo viši od mene, smeđe kratko ošišane kose, očiju boje čokolade. Izgledao je malo zabrinuto.
-Jeste li dobro?- upitao je ponovno.
-Ja...- nisam znala što bih rekla.  Ponovno sam pogledala prema Njemu i trenutku odlučila. Idem doma, iz ovih stopa!
Izgledao je tužno, razočarano, gledao me blagim pogledom kao da mu je napokon došlo u glavu sve što sam mu rekla.
-Ja...- krenula sam ponovno objašnjavati,- dobro sam, samo sam malo uzrujana.- lažirala sam smiješak.
Ljubazni dečko me pogledao pomalo zabrinuto.- Jeste sigurni?
Iz daljine dopirao je zvuk hitne pomoći. Moram doma što prije, pomislila sam.
On je još uvijek tamo stajao samo što je starac nestao. Očito ga je predao na drugu stranu.
-Da sigurna sam. Hvala na zabrinutosti.. idem sad doma.- rekla sam pomalo zbunjena. Okrenula sam se, nekako izmigoljila iz gomile, a zatim krenula van iz parka.
Čekaj! Čula sam glas iza sebe te ga uspješno ignorirala. Otrla sam suze s ruba očiju, izvadila rukavice iz torbice te ih stavila na ruke. U trenu se našao za mnom.
Što, sad ne želiš razgovarati samnom? Pitao me uzrujano i odjednom se stvorio ispred mene, prošla sam kroz njega kao da sam prošla preko duha, a tehnički gledano, to je i bio.
Daj nemoj mi to radit!
A što to radim?
Ignoriraš me na tako ružan način!
Uspijeva zar ne? Upitala sam ga i onda zašutjela.
Hodao je deset sekundi za mnom, a onda je odjednom stao. Nisam se okrenula. Samo sam nastavila dalje hodati (više marširati) prema stanu.
Hvala ti. Odjednom je rekao.
Te dvije riječi poletjele su kao strijele ravno u moje srce i tamo se zabile. Ukopala sam se na mjestu i odjednom uzdahnula u čudu.
A za što se ti to meni zahvaljuješ? Upitala sam ga pokušavši ne zvučati zbunjeno onoliko koliko sam bila.
Nije ništa govorio, što me još više zbunilo. Okrenula sam se da vidim je li još uvijek tu, i bio je. Stajao je na sredini nogostupa, pogleda uprtoga u mene.
Izgledao je očaravajuće, ne prekrasno, ali očaravajuće. Njegov izgled jednostavno je bio nekako čudniji, drugačiji od svega, drugačiji od svakog ljudskog biča, drugačiji od svakog ljudskog muškarca. Njegove oči krijesile su se nekom prekrasnom bojom u kojoj su se naprosto mogli vidjeti osjećaji. Svi osjećaji koje je držao u sebi. Njegovo blijedo lice nije izgledalo toliko hladno kao i lica njih ostalih. Njegovo lice odisalo je osjećajima, životom. Nije izgledalo kao da je mrtav, izgledalo je kao da je pun života. Njegove usne izgledale su mi nekako pune i meke.... odjednom sam dobila želju da se nađu na mojima....
-Oh.- izdahnula sam zaprepašteno kao da me netko nabio nogom u trbuh.Kako sam to mogla pomisliti, kako? Pa čuje mi misli, svaku moju misao koju pomislim. Ajme, ne, koja sramota...
Zacrvenila sam se i spustila pogled. Glupačo jedna, kako si to mogla pomisliti?!
Hej, napokon je progovorio, nisi glupa.
Zaklopila sam oči i duboko udahnula.
Oprosti, ali moram ići. Rekla sam odlučno, okrenula se i ponovno počela marširati.
Našao se u trenu pokraj mene. Nemaš mi se za što ispričavati, počeo je, nemaš pojma koliko sam zahvalan na tome što me vidiš, što razmišljaš o meni na takav način.
Nema na čemu, ali mislim da bi bilo dosta. Ti nisi stvaran, ja si stvaram samo privide, ako ovako nastavim završit ću u ludnici! Stigla sam do svoje zgrade i ušla. Krenula sam se penjati po stepenicama.
Ne stvaraš si privide, ja jesam stvaran. Dobro, tehnički gledano nisam, ali za tebe jesam, ti me vidiš. Pa nekada sam bio isto toliko živ koliko i ti.
Zastala sam na stepenicama. -Molim?- upitala sam naglas i okrenula se prema njemu.
Što?
Ponovi ono zadnje.
Nekada sam bio isto toliko živ kao i ti. Što ne shvaćaš?
Ti.. nisi oduvijek ovakav? Upitala sam jako zbunjena. Ponovno sam se krenula uzdizati stubama.
Naravno da nisam, što nisi znala?
Ne, ti si zapravo prvi koji mi se ovako obraća.
Da, pa ovo je jedan od rijetkih slučajeva zapravo. Znaš, nisi ti jedina koja nas može vidjeti. Postoje ljudi na svijetu koji nas vide. Naviknuti smo na vas. Ali mislim da je vama bilo teško naviknuti se na nas.
Došla sam do vrata svoga stana i ušla. Svukla sam kaput, objesila ga na vješalicu. Torbicu sam bacila na fotelju. Automatski sam pogledala na sat. Bilo je malo poslije četiri.
Okrenula sam se prema njemu i pogledala ga. I on je gledao mene.
U glavi mi je bljesnulo jedno pitanje. Zašto ti sad uopće razgovaraš sa mnom kad kažeš da zapravo ni ne razgovarate s nama?
Ne kažem da ne razgovaramo s vama. Neki ljudi ni ne mogu pričati sa svakim od nas, mogu nas samo vidjeti. Ima vas popriličan broj. Zapravo isti broj koliko i nas.
Blenula sam u njega. Ja da sam bila među njima. Koliko god da ih je bilo, a bilo ih je puno, opaka je slučajnost da sam i ja među njima.
Nije slučajnost, rekao je u odgovor na moje misli, ti si jednostavno predodređena.
Predodređena za što? Upitala sam, a onda je zazvonio moj mobitel.
Izvadila sam ga iz torbice te se javila bez da sam pogledala tko zove.
-Samo te podsjećam da ne zaboraviš za večeras.- rekla je moja draga majčica preko telefona. Prevrnula sam s očima.  Ideš mi na jetra, htjela sam reći, i ti i ta tvoja glupa obiteljska večera srijedom!
-Ne majko, nisam zaboravila. Doći ću, evo baš sam se krenula spremati.
-Zar nisi na poslu?- upitala je začuđeno.
A super, baš sam se morala izlanuti!  -Dobila sam slobodno poslijepodne.
-Oke, obuci neku haljinicu, nećemo biti sami na večeri, vidimo se.- rekla je i poklopila prije nego sam ju stigla upitati tko će još biti ondje.
Došlo mi je da vrisnem. Kako samo može biti tako nepodnošljiva? ' Obuci neku haljinicu, nećemo biti sami na večeri..?'
Kako je, kako je.... nepodnošljiva!!!
Khm, kratko se nakašljao dajući mi do znanja da je još uvijek ovdje.
A super.
Oprosti, ali moja majka ponekad..., zapravo cijelo vrijeme zna biti nepodnošljiva.
Razumijem. Rekao je kratko.
Ovaj, ogledala sam se oko sebe, ti.. ja bih se trebala početi spremati.
Aha, da, idem ja onda. Vidimo se Ashley.
Čekaj! Rekla sam. Ne znam kako je tebi ime.
Ryan. Bilo je zadnje što je rekao, a onda je nestao.
Glasno sam uzdahnula. Pa trenutno bi mi godila jedna duga i opuštajuća kupka. 



Nema komentara:

Objavi komentar